Poslije gotovo punih 16 godina Međunarodni sud pravde u Hagu u ponedjeljak je konačno stavio tačku na pravni spor između Hrvatske i Srbije - odbio je tužbu Hrvatske za genocid na hrvatskoj teritoriji od 1991. do 1995. godine, kao i protivtužbu Srbije za isto djelo.
Predsjednik Suda Petr Tomka je, obrazlažući presudu, bio jasan - ni Hrvatska ni Srbija nijesu uspjele da dokažu da je druga strana počinila genocid. Prema njegovim riječima, namjere za nasilno isjeljenje obje grupe sa dijelova hrvatske teritorije je bilo ali, prema procjeni Suda, krajnji cilj nije bilo fizičko uništenje, što je bio potreban faktor da bi se djelo kvalifikovalo kao genocid.
Hrvatska je u tužbi iz 1999. godine, koja je bila jedna od posljednjih želja njenog bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, tvrdila da je Srbija kriva za etničko čišćenje Hrvata kao oblik genocida, zato što je direktno kontrolisala snage koje su počinile zločine u regionu Knina, istočne i zapadne Slavonije i Dalmacije. Srbija je svoj odgovor, kroz kontratužbu pokrenutu deset godina kasnije, temeljila na tvrdnji da je Hrvatska u avgustu 1995. počinila genocid tokom operacije "Oluja", u namjeri da potpuno ili djelimično uništi krajiške Srbe kao etničku grupu.
Dugoočekivana odluka Suda pravde u Hagu - da odbaci obje tužbe- nije iznenadila neke pravne stručnjake, koji su od početka postupka smatrali da je cijeli proces besmislen. Naime, kao što je Sud utvrdio, Srbija nije mogla da bude odgovorna za djela počinjena prije 27. aprila 1992. godine, zbog toga što je bivša SRJ tek tada postala članica UN i potpisnica njene Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida. S druge strane, individualne presude za genocid u Ruandi postavile su visoke standarde za utvrđivanje genocida, a od daleke 1945. nijedna zemlja u svijetu nije osuđena za genocid. Čini se pak da konačnom presudom suda jedino mogu da budu zadovoljni članovi pravnih timova dvije države, koji su debelo naplatili svoje usluge - Hrvatska je u procesu potrošila čak 3,2 miliona eura, a Srbija 800.000.
Proces nepotreban, reakcije političara besmislene: Sa ocjenom da je cijeli proces bio besmislen i da se spor između dva susjeda mogao riješiti na drugačiji način, slaže se i poznati beogradski advokat Borivoje Borović, koji je inače izdejstvovao prvu oslobađajuću presudu za Srbe pred Haškim tribunalom u procesu vođenom protiv bivšeg oficira JNA Miroslava Radića.
On smatra da je očigledno da se radilo o besmislenom postupku pred Međunarodnim sudom pravde, koji je pokrenut iz čisto političkih razloga.
„Znalo se da će genocidna namjera biti odbačena od strane Suda, i samo su napravljeni veliki troškovi na teret poreskih obveznika i jedne i druge države. Čak i u Srebrenici, gdje se desio veći broj ubistava, genocidna namjera je bila utvrđena za jedan ograničeni prostor, a ne za cijelu BiH i to je kao precedent moglo da posluži i podnosiocima tužbi i od strane Srbije i od strane Hrvatske. Mislim da su se tužbe mogle blagovremeno povući i da bi to dovelo do bržeg pomirenja dva naroda. Ovako je Međunarodni sud praktično to i naložio, što znači da jedina korist može biti da je odbijanjem tužbi utvrđeno da nije bilo genocida, ni na jednoj, ni na drugoj strani“, ističe Borović za Portal Analitika.
Odmah nakon objavljivanja odluke iz Haga počele su da pristižu i prve reakcije srpske i hrvatske političke elite. Ređale su se kao na traci ocjene Milanovića, Josipovića, Grabar-Kitarović i drugih - da nijesu zadovoljni odbijanjem hrvatske tužbe, ali da je „iz obrazloženja presude jasno ko je agresor, a ko žrtva“. Posve drukčije poruke dolazile su iz drugog tabora - srpski ministar pravde Nikola Selaković je ocijenio da njegova zemlja nema razloga za nezadovoljstvo, a da dodatno podgrije atmosferu potrudio se predsjednik Srbije Tomislav Nikolić koji je rekao da je "zločin Hrvatske nad Srbima potvrđen, uprkos tome što protivtužba Srbije nije usvojena". Jedini glas razuma je, čini se, bio bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, koji je kazao da je odluka Suda „prilika za bolje odnose dvije zemlje“.
Borović smatra da je likovanje visokih zvaničnika Srbije i Hrvatske nad presudom besmisleno, s obzirom na činjenicu da nijedna strana nema razloga ni za zadovoljstvo, ni za nezadovoljstvo konačnim ishodom.
„Političari ne bi smjeli na ovakav način da dokazuju da je genocida bilo, bez obzira na presudu koju navodno poštuju. Mogli su da postupke dodijele nacionalnim pravosuđima, da ih završe i da krenu u pomirenje. Sve ovo je rezultat ponašanja političara na ovim prostorima svih ovih decenija. Mislim da Josipović daje izjave kako bi se približio retorici novoizabrane predsjednice, jer očigledno i dalje ima političke ambicije, pošto je shvatio da je nacionalizam još uvijek važna karta na izborima i uopšte u političkoj aktivnosti“, ističe Borović.
Visoki standardi za kvalifikovanje genocida: Hrvatski istoričar i profesor Ivo Banac takođe smatra da Hrvatska i Srbija ne mogu biti presrećne pravnim epilogom. Napominje da će sada obje države tražiti zadovoljstvo u raznim aspektima presude i dodaje da ipak ostaje gorak ukus zbog odbacivanja hrvatske tužbe jer, kako kaže, to govori o određenim stavovima Suda koji ne stoje u skladu sa definicijom genocida koja je postavljena od strane UN-a.
„Genocid je definisan kao pokušaj da se uništi dio, ili cjelina određene nacionalne, vjerske ili neke druge grupe. Mislim da se to sigurno dogodilo u Vukovaru i, prema tome, ne možemo biti zadovoljni odlukom Suda koji kaže da je genocid izostao. Po takvim mjerilima, postavljenim tako visoko, teško je zamisliti šta bi bio genocid. Nijesam siguran da mnoštvo toga što se dogodilo u zadnjih 100 godina, primjenjujući takav kriterijum, ne bi bilo odbačeno na isti način, kao nešto što nije genocid. Tu ima određenih problema, ne samo što se tiče događanja u Hrvatskoj 1991. godine, nego i što se tiče niza sadašnjih sukoba koji se događaju na Bliskom Istoku. Mislim da je ljestvica za genocid zaista podignuta previsoko. Na ovaj način teško možete reći da je počinjen genocid bilo gdje. To smo već vidjeli u slučaju BiH gdje je u prethodnoj odluci Suda rečeno da se dogodio u Srebrenici, ali da Srbija nije odgovorna“, objašnjava Banac za naš portal.
Prve reakcije na presudu Haga iz Republike Srpske upravo su bile usmjerene na pitanje genocida u Srebrenici. Obrazloženje sudije Tomke da etničko čišćenje može da bude dio genocidnog plana samo ukoliko postoji namjera da se fizički uništi određena grupa, navelo je pravnike iz RS da se zapitaju da li bi Sud i u slučaju ranije tužbe koju je BiH podnijela protiv Srbije, a kojom je utvrđeno da Srbija nije spriječila genocid u Srebrenici, zauzeo drugačiji stav, s obzirom na činjenicu da je kriterijum za dokazivanje genocida značajno podignut.
Upitan da prokomentariše da li smatra da su standardi za utvrđivanje najtežeg zločina zaista postavljeni previsoko, advokat Borović kratko odgovara:
"Kao kvalifikovan pravnik mogu jedino da kažem da bi zbog nezastarijevanja ratnog zločina, Hrvatska mogla zbog Jasenovca trajno da bude označena kao zemlja u kojoj je 1941. izvršen genocid".
Bez napretka u odnosnima Hrvatske i Srbije: Sagovornici Portala Analitika dijele mišljenje da presuda Međunarodnog suda pravde neće bitnije uticati na zategnute odnose Beograda i Zagreba. Smatraju, međutim, da će jezik nacionalizma i dalje biti ispred njegovanja dobrosusjedskih odnosa.
"Nacionalistička retorika će prestati za sva vremena na ovim prostorima, u slučaju da Srbija, Crna Gora i BiH budu primljene u EU. Tada političari više ništa neće odlučivati na ovim prostorima. Vidite da se Hrvatska obraća Srbiji zato što je u EU, a da inače ne govori na bilo koji način o svojim odnosima sa Slovenijom ili nekim drugim zemljama EU. To bi jedino tako bilo regulisano, kada političari i vlade budu pod direktnom kontrolom EU. Ovo je jedan dobar početak onoga što tek slijedi", naglašava Borović.
„Mislim da će svako zadržati svoje mišljenje za sebe“, kaže Banac i dodaje da smo po prvim reakcijama državnika Hrvatske i Srbije na presudu vidjeli da se zapravo ništa nije promijenilo u odnosima dvije zemlje.
"Svako je želio da vidi ono što njemu odgovara i da zanemari sve drugo. Mislim da smo tamo gdje smo bili i da će tako ostati dugo vremena. Sa sadašnjim vođstvom Srbije se ništa neće promijeniti", poručuje hrvatski istoričar, koji ipak smatra da je dobro što je njegova zemlja 1999. pokrenula postupak protiv Srbije.
"Hrvatska tužba je došla kao rezultat niza okolnosti. Sasvim je jasno da je tužba Srbije uslijedila kao odgovor na to. Međutim, bez obzira na to kako je hrvatska tužba nastala i bez obzira na činjenicu što je potrošeno mnogo vremena i novca i što je tužba odbijena, vrlo je važno da je uopšte podnešena. Ne bi bilo dobro da za 50 ili 100 godina u nekim drugačijim okolnostima neko kaže da nijesmo pokušali", podvlači Banac.
Pronaći nestale, vratiti otetu imovinu: Odlukom Suda pravde rat Srbije i Hrvatske je formalno-pravno okončan. Međutim, nameće se pitanje - da li u Hagu nakon ove odluke ima pravde za brojne žrtve rata i sa jedne i sa druge strane. Borović podsjeća da građani Hrvatske i Srbije na raspolaganju imaju privatne tužbe kako bi nadoknali štetu, ali ponovo navodi da je sve moglo da se riješi na civilizovaniji način.
"Predsjednici Srbije i Hrvatske su trebali da se sastanu, da bi narod vidio da je taj susret zvaničan. Trebali su da objave da je bilo ratnih zločina i da države ravnopravno procesuiraju svoje građane koje smatraju odgovornim. Time bi se poslala jedna ozbiljnija poruka. Ovako se samo pokazuje jedan balkanski karakter vođa - karakter ljudi koji ne žele mir narodu", smatra on.
Borović na kraju kaže da bi u ovom trenutku najvažnija stvar bila da se utvrdi gdje se nalaze nestala lica i da se privatna imovina, kao sveto pravo, vrati svima kojima je oteta za vrijeme rata.
"Trebalo bi pronaći neki stav koji je pomirljiv za oba naroda i političkom odlukom riješiti određena pitanja. Politika bi preko noći mogla lako da razjasni neke stvari", zaključuje Borović.
Nikola DRAGAŠ
