Svaka sredina ima svoje mediokritete. Ali, Crna Gora je kuriozitet, neobičan teatar dešavanja, prošlosti, prolazaka i odlazaka, kaže za Portal Analitika Aleksandar Đuravčević, crnogorski umjetnik sa stalnom adresom u Njujorku koji će nas svojim radovima predstavljati na predstojećem 56. Venecijanskom bijenalu.
Kako i u mnogim drugim slučajevima, on je jedan od naših stvaraca na koje su nam drugi ukazali, i to odličnim kritikama izložbi u muzejima i galerijama u Italiji, Njemačkoj, Španiji i, naravno, SAD-u. Zato možemo, bez dvojbe, reći da je predstavljanje na Venecijanskom bijenalu podjednako čast za umjetnika, koliko i za Crnu Goru.
Projekat "Sjećaš li se", koji podjednako nosi nazive na italijanskom ("Ti ricordi") odnosno engleskom jeziku ("You Remember"), je djelo za koje i sam umjetnik ne nalazi lako riječi da bi ga opisao.
- Kada su me, sa Venecijanskog bijenala, pitali da nešto napišem o svom radu, rekao sam im da sam - umjetnik i da, kao i većina mojih kolega, ne volim da pišem, jer nam to ne pripada... Ipak, proveo sam pola sata u određenom ambijentu i, u datom momentu, sve mi je odjednom "došlo" - priča Đuravčević.
Crveno sjećanje: U odabranim radovima koji će biti izloženi na najznačajnijoj svjetskoj umjetničkoj smotri, već se samim naslovom vraća preko Atlantika, u Italiju, zemlju gdje je završio Akademiju lijepih umjetnosti u Firenci i nakon toga se prvi put zvanično predstavio svojim djelima.
- Naslov "Sjećaš li se" potekao je sa mjesta gdje sam živio. Fjorentinci često, kada počinju rečenicu, kažu "Ti ricordi..." Kao: "sjećaš li se" bilo čega, bilo kog momenta, događaja, malog ili velikog. Tu frazu sam iskoristio i na engleskom jeziku: "You remember?" - pojašnjava on.
Onda u sve to zađemo još malo dublje i dolazimo do suštine. Srž tog rada, kao i većine njegovih djela, potiče iz nečega crnogorskog - riječi, slike, stava, boje.
- Ovaj rad, odnosno radovi koje mislim da predstavim, direktno su vezani za Crnu Goru i za moj, crnogorski etos i crnogorsko istrajanje. To nevjerovatno istrajanje, i pored toga što su drugi dolazili i odlazili, predstavlja posebnu snagu za tako mali narod. Izuzetnu snagu! A kad kažem "snaga", ne mislim samo na umijeće ratovanja ili umijeće politike koje nas je održalo, već sve to zajedno, a podrazumijevam i našu kreativnu energiju koja je drugačija - dodaje naš sagovornik.
Centralni dio njegovog predstavljanja čini niz od pet video-radova koji u potpunosti opravdavaju naziv cijelog projekta "Sjećaš li se". U ovom slučaju, umjetnik je u svoje djelo "upakovao" naših deset turobnih godina, od 1992. godine kada je otišao iz domovine, do 2002. godine.
- Tih pet videa direktno su vezani za Crnu Goru. Mislim da su prepoznatljivi i jako čitljivi svakom crnogorskom - ili svjetskom - gledaocu. To je kolaž od pet radova koji se zove "Crveno" ("Red"), koji su vezani bojom i kulturom naroda. Crvena - kao identitet. Boja krvi. Ona teška, značajna boja.
Što smo naučili: Koliko god nam teško padalo kada povezujemo sve ove pojmove sa devedesetim, Đuravčević nas podsjeća da ta crvena boja ne smije biti ostavljena po strani, ni po koju cijenu.
- Mislim da je jako opasno zaboraviti, da memorija, sjećanja moraju trajati malo duže. Živim u Americi, gdje sjećanja jako kratko traju. Ali, ako pogledate njihov istorijski period, on je veoma dugačak, dobrih 300-400 godina. No, toliko se stvari dešava, da se sve jako brzo zaboravlja. I onda se, naravno, istorija ponavlja - kaže on.
Na (moguće) posljedice podsjeća nas pitanjima uobičajenim za takve situacije: Zar je moguće da ne učimo ništa? Zar ne znaju da se ovo već desilo? Zašto to rade, kad je već rađeno?
- Sve se ponavlja na političkom, na kulturnom... na svakom nivou. Repeticija je način procesuiranja ljudske istorije.
Da ne bi svijet - ili pojedinac - zaboravio, u svojim djelima Đuravčević se uvijek drži identiteta. U njima je Crna Gora od prije pola vijeka, vijek i više, naša tradicija u čijoj je osnovi ne samo etos, koji umjenik pominje, već i etnos.
- Identitet je u svakoj zemlji izuzetno prisutan i važan. Živim u Njujorku koji je možda najraznolikije mjesto za život. Mislim da se u Kvinsu govori više od stotinu jezika. Lijepo je vidjeti sve narode kako nacionalnu pripadnost uvijek čuvaju u interakciji sa drugima. Čini mi se da sam od momenta kada sam napustio Crnu Goru, prije 22 godine - htio to ili ne - postao crnogorski ambasador, nezavisno od toga u kom krugu se krećem. Tako je kod mene taj identitet prisutan i kada se jako malo zna o Crnoj Gori, i kada Crna Gora još nije postojala kao država - prije 2006. godine - i kada je bilo pitanje da li će Crna Gora ikada više biti država - iako se to meni činilo nestvarno, ali bilo je moguće - prisjeća se on.
I, s nekim olakšanjem, kaže kako se u jednom periodu "puno stvari odigralo u pravom pravcu". Na drugoj strani, u trenutku kada je otišao iz Crne Gore, ostale su tek krhotine od države u kojoj je rođen i odrastao.
- Po mom mišljenju, onoga momenta kada je Jugoslavija prestala da postoji - više je nije bilo, s razlogom ili ne. Prije toga je uvijek postojalo ono "nešto" i bili smo dio mnogo većeg sistema. Ali, onog momenta kada su "glavni igrači" odlučili da ne igraju više tu utakmicu, svi smo "otišli kućama".
Bijeli čovjek na obali Cijevne: Da njegov odnos prema zemlji iz koje potiče nije tek puka (samo)promocija, govori svaki od njegovih radova. No, suprotno savremenim umjetnicima - naročito onim koji vole da se predstavljaju sa prefiksom "avangardni" - koji sve češće uzimaju "potrebno" iz kulturnog nasljeđa, priča o Đuravčevićevom "uplitanju" tradicije u radove je nešto drugačija. Par fotografija pod nazivom "Spring And Fall" ("Proljeće i jesen") može se tumačiti na različite načine, ali ona do tančina govori o ovom stvaraocu i njegovoj svjesnosti mjesta i ljudi od kojih potiče.
- "Spring And Fall" direktno je nastao iz identiteta i pomalo je igra. U tom radu, ja sam fotografisan na Cijevni; u crnogorskoj nošnji sam u jesen, a u malisorskoj u proljeće. Igra je u dvojnosti: rijeka koja dijeli, poput imaginarne ili realne granice. To je i igra na antropološke fotografije National Geographic-a - to su fotografije s kojima sam porastao - "bijelog čovjeka" koji dolazi i na kojima on u svom prirodnom ambijentu. U tim fotografijama ima nekog humora, ali i komentara na kolonijalizam i politička dešavanja iz XIX vijeka - precizira naš sagovornik.
Nakon što smo početkom novembra u Dvorcu Petrovića vidjeli odabrana djela nastala u proteklih sedam godina, u maju će publika u Veneciji imati priliku da vidi njegova ostvarenja kao crnogorsku prezentaciju na bijenalu. Stiče se utisak da se ovaj umjetnik sve češće vraća Crnoj Gori, ali ostaje i pitanje da li je to zaista tako.- To jeste dobro pitanje. Mislim da sam fizički otišao odavde, ali nikada mentalno, duševno. To je uvijek u meni, jer to smo - što smo. Ne bi trebalo da se stidimo onoga odakle smo. Trebalo bi da budemo izuzetno ponosni na ono što smo! To dugujemo prošlim generacijama. Barem to - priča on, s posebnim emocijama.
Uostalom, najbolja ilustracija za to je što i on s ponosom predstavlja Crnu Goru na svakom mjestu gdje se pojavi. Zato ističe da svoj umjetnički izraz - prije svega kao crtača i grafičara - duguje svojim precima.
- Otkad sam bio dijete, bio sam "izložen" slikarima - sa đedove strane Lekovićima, sa babine strane Perovićima. Onda, sa očeve strane Đuravčevićima, gdje su nekih 250 godina svi stolari i time se bave: od mosta, krova, bačve, do puške... Porastao sam sa time, a crtež je uvijek bio prisutan. Jer, sva djeca crtaju. I jednom prestanu. Ali ja nikada nisam, i dalje crtam.
Pored crteža - i brojnih drugih radova - pored stalnog angažmana kao nezvaničnog ambasadora Crne Gore, na pitanje što ćete još ostaviti budućim generacijama odgovara:
- Predajem na Koledžu "Hanter" u Njujorku i to me ispunjava. Bio sam, u suštini, jako sretan, imao mnogo prilika, putovanja, na kojima sam radio sa izuzetno kvalitetnim profesorima i ljudima koji su sarađivali sa izuzetnim umjetnicima. Od njih sam naučio grafiku, prvo na Cetinju, a posebno u Firenci, gdje sam radio sa grafičarima koji su radili sa Aleksandrom Kalderom, Pablom Pikasom, Ardengom Sofićijem, Đorđom Morandijem, Karlom Kara - velikim italijanskim umjetnicima. Od njih sam naučio i zanat koji sada prenosim svojim studentima. Jer, mi umjetnici smo svi, u suštini, na jedan način zanatlije.
A od njegovog "zanata" i želje da u svakom trenutku svoje znanje prenosi na druge, možda će dobrobiti imati i studenti umjetničkih fakulteta u Crnoj Gori.
- Ja sam uvijek tu da pomognem, na bilo koji način - s osmjehom zaključuje Đuravčević.
Kristina JERKOV
Foto: Ivana BOŽOVIĆ, oficijelni sajt (www.aleksandarduravcevic.com)
