U susret njegovom prvom angažmanu u Podgorici, i to u Gradsko pozorištu, za koji kaže da su se "stekli uslovi da ovdje konačno radi", poznati umjetnik i dugogodišnji umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu iskreno odgovara da se ne može sjetiti da li je ranije bio u situaciji da režira u pozorištu koje nema svoj dom. No, najbitnije mu je da će konačno raditi za jedno naše pozorište.
Stojanović je od sinoć u Podgorici kako bi na scenu Gradskog pozorišta postavio poznati tekst Igora Bojovića "Mačor u čizmama", rađen po motivima bajke braće Grim. Do početka rada na samoj predstavi proći će još neko vrijeme, a naš sagovornik ističe da je u ovom trenutku najvažniji upravo tekst.
- On je, prije svega, povod za radosnu igru u kojoj se neke mudrosti i neke životne istine Igor Bojović saopštava na nenametljiv način. I mi ćemo to pokušati da učinimo na sceni. Vjerujem da nećemo ići protiv te piščeve namjere zato što je, za mene, riječ o jednom od najboljih, ako ne i najboljem Igorovom tekstu za djecu. Napisao mnogo i, nezavisno od naših mišljenja da li se nekome to da se sviđa ili ne, svi su izuzetno uspješni. Mislim da je Igor sa "Mačorom" praktično trasirao svoj put: da bude slobodan u prozi, pa da prelazi u poeziju - čak u rimovanu poeziju - da na jedan poseban način slobodno koristi reminiscence iz takozvane visoke opšte kulture: na "Hamleta" i Šekspira uopšte, na Rostana odnosno "Sirana de Beržeraka" u ovom i drugim njegovim komadima. On je tu napravio nešto zaista drugačije i novo, na način na koji su to i neki njegovi veliki prethodnici u književnosti i dramskoj književnosti za djecu nekada davno radili.
A kao velike prethodnike Stojanović prije svega navodi svog nekadašnjeg profesora dramaturgije, Ljubišu Đokića, pozatog po "Biberčetu" i drugim dramatizacijama bajki, zatim lutkarskom magu Stevanu Pešiću "koji je pravio neke imaginarne priče", takođe radeći sa narodnim pričama. U tom, kako kaže, "nabacivanju imena" naš sagovornik neizostavno govori i o Dušku Radoviću i Ljubivoju Ršumoviću.
- Mogao bih da pominjem još mnoge, poput Grigora Viteza i "Šume Striborove", a "Kekeca" da ne pominjemo... Sve su to međašnje tačke iz našeg odrastanja. A odavno neka djeca, čak ona koja su sada ljudi, odrastaju na tekstovima Bojovićevih komada. Zato moram da kažem: Igor Bojović je živi klasik - ne zato da bih mu laskao, već što to jeste. I zato su njegovi komadi uspješni, duhoviti i, što je najvažnije, oni su igrivi. To je radost za glumce, to je radost za reditelja, a onda se nadam i da će se ta radost prenijeti na gledaoce.
"Mačor u čizmama", poput mnogih sličnih, biće predstava prije svega namijenjena djeci, najmlađima. Stojanović, pak, pojašnjava kako taj dramski tekst poznaje već jako dugo, tačnije od njegove praizvedbe u beogradskom teatru "Boško Buha". I, kao što je već rekao, upravo ovaj komad sadrži te reminiscencije na Šekspira i Rostana, pa čak ima isti podnaslov kao "Sirano de Beržerak" - "Herojska komedija".
- Kao i "Čarobnjak iz Oza" Gradskog pozorišta, koji sam pogledao, sve dobre priče za djecu su i priče za odrasle. To su ta, kao u frazi, "djeca u nama", a svaka fraza jeste istina. Sa druge strane, biće namijenjena gledaocima čista srca. Vjerujem da je tako sa svim pozorištima i svom književnošću za djecu ili onom koju mogu da čitaju djeca, a ne mora nužno da im bude namijenjena. Jer mi, recimo, nikada nećemo znati na koga je mislio Antona de Sen Egziperi kada je pisao "Malog princa", a tako je i Kiš podnaslovio svoje "Rane jade" - "Za djecu i osjetljive". Ja se nadam da će i ovaj "Mačor u čizmama" biti upravo - za djecu i osjetljive.
K.J.
Foto: kurir.rs
