Ne znam je li Boro Pekić, koji je uredno vodio svoje dnevnike (znao sam ga pokatkad pecnuti da je neostvareni arhivar), ikada unio u neku svoju bilježnicu zgodu s Crnjanskim u redakciji Književnih novina u kojoj smo tada i nas dvojica sjedili. Bili smo svi na okupu, valjda je to bio sastanak redakcije nakon tek izašlog broja. Nedostajao je samo glavni urednik Tasa Mladenović, premda se javio telefonom i rekao da možemo i bez njega, jer je iznenada morao u Centralni komitet. Ali kad mačke u kući nema, miševi su raskalašni i sastanak nikako nije počinjao.
Već u podne osoblje Kluba književnika pripremalo se za večer, nabavke su pristizale, čulo se zveckanje boca, a nama bi uvijek neki od konobara bio pri ruci i donosio nam piće ili kave. Pekić je naručio bocu viskija, pa smo svi živnuli i zaključili da ipak nema smisla govoriti o posljednjem broju novina bez prisutnosti glavnog urednika. Bilo je bučno, zadimljeno, nadvikivali smo se, a tajnik redakcije svaki čas je otvarao i zatvarao prozore i gunđao protiv pušača. Bilo je hladno, ali još se nitko od nas ne bješe uvalio u zimsku odjeću, premda je kraj studenog naglo presjekao ostatke dugog babljeg ljeta.
Vrata su bila odškrinuta, nismo čuli kucanje, ali smo vidjeli kako se polako otvaraju i na njima se pojavljuje Crnjanski u zimskom kaputu. Ušao je nekako bojažljivo i odmah s vrata rekao kako ima zakazano s drugom Mladenovićem. Galama se stišala, svi smo zašutjeli, a netko je, tko se s njim već poznavao, možda je to bio Zoran Gluhi ili Kapor, ne sjećam se točno, predstavio svakog od nas pojedinačno. Bogdan A. Popović rekao je da je Tasa pozvan u Centralni komitet i da će ubrzo stići.
“Ako su ga pozvali na ribanje, neće tako brzo”, rekao je Crnjanski i unio živost, pa smo se i mi uključili u nagađanja i svakojake dosjetke.
Tajnik je uzeo kaput Crnjanskog i objesio ga na stojeću vješalicu, a potom je hitro namjestio fotelju da pisac sjedne. Mi smo se opet primirili, sjedili smo za dugačkim redakcijskim stolom i promatrali velikog pjesnika koji je trljao ruke i žalio se na cirkulaciju. Ponudili smo mu piće, ali on je rekao da bi radije kavu. U jednom času nastala je kratka stanka, svatko je od nas bio suzdržan i bojao se neke suvišne i nepotrebne priče. Stanku je prekinuo Pekić koji je u takvim situacijama umio izvaliti neku rečenicu, ono što se kaže knjišku, koja bi nas uvijek nasmijala, pa se obratio Crnjanskom:
“Kako se privikavate na ova naša čuda, gospodine Crnjanski?”
Pisac je kratko, odsječno odbrusio:
“Nisam ja gospodin.”
“Bogami ja jesam”, uzviknuo je Pekić, a mi smo graknuli i to prihvatili veselo; ta se anegdotica dugo godina prepričavala, taj smo odgovor usvojili, pa kad god bi nam netko rekao da nije gospodin, uslijedilo bi: “Bogami ja jesam.”
Crnjanski je čekao i dočekao glavnog urednika koji je stigao sav zajapuren, što od žurbe, a što od hladnoće. Ispričavao se Crnjanskom i psovao nekoga od svojih bivših pajdaša, sada na pozicijama u Centralnom komitetu, spominjao je neka imena i obasipao ih grdnjama. Vidio sam da je to fasciniralo Crnjanskog, bio je zadivljen tim srčanim i energičnim čovjekom, njegovim sočnim psovkama, njegovim oštrim jezikom, gestama i lakoćom s kojom je grdio vlast.
“Ljut sam na te mangupe gore, nisam danas raspoložen za sjednicu, vi zaključite sastanak, a ja vodim Miloša na ručak u Klub poslanika, knedle će im zastati u grlu kad nas vide skupa.”
“Ne bih ja na ručak”, snebivao se Crnjanski.
“Ko te šta pita, idemo odmah, tamo ćemo o svemu što smo se dogovarali.”
…
“Nisam se vratio da ovde nešto popujem i utičem u kulturi, da nešto menjam ili vodim časopise, ja više nemam nikakvog entuzijazma, nikakvih ambicija. Sve je nulta tačka. Svaki je napor u ovim godinama nepotreban. Čak je i pisati nepristojno. Ne volim zaposlene starce. Umoran si i kad ne osećaš umor. Videćete kad dođete u moje godine. Zbilja, ništa ne znam o tome koliko je Ranković učinio oko mog povratka. Ambasador Prica rekao mi je u Londonu da je to bila odluka Vlade i Ministarstva spoljnih poslova. A ja sam bio dresiran da verujem ambasadorima…”
Da sam u vrijeme smrti Crnjanskog, kad se pojavljuje tušta i tma svjedoka, kad je svatko bio u blizini velikog pisca i s njim vodio dijalog, došao do “zlatne teke”, možda bih se i ja trsio objaviti to što je bilo u teki, uz objašnjenja i dodatne tekstove, ali nakon 1982. godine to više nije imalo svrhe. A napose, bio sam posve uvjeren da u tome dijalogu nije bilo ničeg značajnog niti novog, te da je to bio samo uvod, početak, nešto kao zagrijavanje, ali su razne okolnosti učinile da na tomu ostanemo, ponajprije Crnjanskijevo izbjegavanje nastavka razgovora, politički slučajKnjiževnih novina, moj odlazak u Zagreb, itd.
Nedovršeni intervju
Sada mi se čini da ovaj komadić teksta, makar nedovršen, ne može nauditi cjelini jedne knjige, to prije što malo mjesta zauzima u njoj, pa ga donosim bez ikakvih naknadnih intervencija:
- U mojim sveskama zapisi nisu uvek bili na srpskom, neke sam pisao na portugalskom, iako nisam dobro znao taj jezik, ali sam ga više voleo nego učio i to samo zbog Luisa de Kamoeša – rekao je Crnjanski dok je listao praznu teku koju sam mu poklonio.
- I Andrić je u priči “Bajron u Sintri” spominjao Kamoensa i navodio njegove stihove.
– Nisam tu priču čitao, ali Andrić je dobro poznavao portugalsku i špansku književnost.
- Hteo bih Vam najpre postaviti neka pitanja koja sam pripremio, a posle kamo nas razgovor odvede. Voleo bih kad bih mogao da izbegnem ona pitanja koja su vam toliko puta postavljena.
- Vaše je literarno načelo: što pisah, pisah! Znači li to da se ne odričete ničega što ste napisali?
- Kada bih sve mogao iznova napisati, bilo bi drukčije. Ali ono što je napisano, napisano je. Malo koristi od odricanja.
- Ako mi dopustite, rekao bih da su Vaši “Komentari” najbolje što sam čitao u tom fahu. Kombinacija autobiografije, memoara, polemike. Puno podataka i puno majstorstva. To su slapovi. To su izvori.
– Teško je baratati podacima iz vlastitog života. Jer sve što se prevede u književnost, postaje fikcija. A bojim se da moj život nije bio fikcija.
- Bio je to težak život. Bio je težak odlazak iz zemlje, bio je težak povratak u nju. Kao da nije bilo lepih i lagodnih trenutaka.
– Bilo ih je, ali to je magla pokrila. Ne znam je li bio teži odlazak ili povratak. Neko je davno rekao kako je lep povratak kući. Meni je bilo teško, teže nego kad sam odlazio. U Trstu sam se našao u svojoj sedamdeset drugoj godini kao emigrant izmučen nostalgijama. Taj grad sam dobro poznavao. Još nisam bio navršio dvadeset godina kada sam živeo u Rijeci, onde sam naučio talijanski i često odlazio u Trst. Govorio sam talijanski tako dobro da su mnogi mislili kako sam rođen u Rijeci, jer moj je naglasak bio mađarski, a kako su bile uobičajene te kombinacije mađarskog i talijanskog, to je bilo logično da su me povezivali s Rijekom. Uostalom, srpski i rumunski sam govorio s mađarskim akcentom. Sećam se da sam u Trstu kupio Kardučija, znao sam mnogo njegovih stihova napamet. Čak mislim da sam znao sve njegove pesme iz zbirke Odi barbare. Pa i kad sam se pre nekoliko godina kao emigrant našao u Trstu, stalno su mi navirali Kardučijevi stihovi.
…Crnjanski je započeo priču iz emigracije o našim ljudima i našem svijetu, o tome kako su sve činili da ga unište, pa je njegov jedini spas bio uzeti britansko državljanstvo i pobjeći od te užasne rodbine.
Ne znam jesam li te večeri na Dedinju bio posebno naklonjen Crnjanskom, ali mi se dopadao njegov način pripovijedanja, njegov akcent, čak i njegov glas koji je za mnoge bio odbojan. Kad sam nešto lijepo rekao o njegovu akcentu, on je uzvratio kako je u prijašnjem životu bio Mađar i kako najčešće sanja na mađarskom.
“Kamo sreće da ste i u ovom životu ostali Mađar”, rekao sam vjerujući da će mu to goditi, ako već sanja na mađarskom, a tada su Džadžić i Tasa graknuli na mene kao da sam izvalio nešto bogohulno i Crnjanskog izbacio iz srpske kulture. Potom se poveo razgovor o nacijama i malim narodima; moji sugovornici veličali su svoju naciju, a o Mađarima se govorilo s visine, pa i podcjenjivački, premda smo svi, osim Crnjanskog, malo ili nimalo poznavali mađarsku kulturu. Ali takvi su razgovori za večerom, uz vino, mahom površni i ne vode nikamo. I dok smo se nas trojica nadvikivali uspoređujući naše pisce s mađarskim, Crnjanski je šutio, “mudro šutio”, kako je zamijetila Tasina gospođa. Nije bio impresioniran kad je Džadžić uzviknuo, već dobrano pripit, kako Mađari nemaju jednog Crnjanskog, jer je odmah shvatio da je to laskanje bez pokrića i da laskavac ne zna nijedno mađarsko književno ime s kojim bi usporedio srpskog velikana. Taj je Džadžićev krik da Mađari nemaju Crnjanskog ostao bez odjeka, a glasoviti književni kritičar uporno je i bestidno ponavljao to svoje otkriće, s onom blesavom sigurnošću glupana, iako glup nije bio, ali je vjerojatno i vino govorilo, pa je vrtio ploču bez ijednog argumenta, a cijelu tu neugodnu spiku prekinula je Tasina supruga obraćajući se Džadžiću:
“Mi vam vjerujemo na riječ, jer vi to ne biste govorili da niste sve proučili i napravili književne komparacije.”
Nakon toga nastala je neugodna stanka, čulo se samo zveckanje čaša i pribora za jelo, točenje vina ili vode, a onda je Crnjanski, bit će kao odgovor na Džadžićeve samohvale i veličanje svoje nacije, započeo priču iz emigracije o našim ljudima i našem svijetu, o tome kako su sve činili da ga unište, pa je njegov jedini spas bio uzeti britansko državljanstvo i pobjeći od te užasne rodbine. Čak je pod stare dane svršio i diplomatsku školu nadajući se da će službeno, kao britanski diplomat, doći u Beograd i na prvi prijem u ambasadi pozvati svoje ljute protivnike Marka Ristića i Milana Bogdanovića. Ali to je ostao sanak pusti.
“Sva zla koja sam pretrpio, nanijeli su mi Srbi”, rekao je. “Vidite, to je čudno i paradoksalno, ali što nam svoji nanose više zla, to mi počinjemo sve više mrziti druge, Crnogorce, Hrvate, Engleze. Patriotizam je neka vrsta sadomazohizma; uništava te, muči, kinji, dovodi na rub gladi, a ti ostaješ odan. Patriotizam je savršena jednakost, tu je na istom tanahni liričar i seljački blento.”
Te mi je večeri Crnjanski bio blizak, pamtio sam svaku njegovu riječ, jer sam znao da ću nešto od toga zapisati, barem neke njegove misli i rečenice, iako već samim činom selekcije pisanje mijenja živi razgovor, pa možda čak i nastojanjem da se što vjernije prikaže neka osoba. Pratio sam svaki njegov pokret tijekom večere, pokatkad sam mogao ispasti “neugodni snimatelj”, ili pak neki agent koji je tu na književnoj dužnosti, a ne gost kod ljubaznog domaćina. Primijetio sam da je Crnjanski cijelu večer pio samo jednu čašu vina, pa i nju nije ispio do kraja. U načinu na koji je jeo i držao nož i vilicu u rukama, zastajkivao da bi saslušao drugoga, uzvraćao na pitanja otresito i brzo, podizao čašu i kuckao se s nama, nije bilo ničega staračkog, štoviše izbrisao je neke granice između nas koji smo u tom času bili zapravo četiri generacije. Dopao mi se dok smo još bili kod aperitiva, kad ga je Džadžić pitao “što nam lijepoga sada pišete”, a on je iz cuga uzvratio:
“Samo idioti pišu u čekaonici. Ali u čekaonici se čita. Dosta čitam. Kad god me napastuje smrt, branim se tako što čitam. Čitanje mi je savjetovalo da se čitanjem branim od napasti. Prije nego me odvedu iz čekaonice, jedino ću se zahvaliti čitanju koje mi je pomoglo da prebrodim pustoš života.”
*Fragmente feljtona objavljenog u Feralu prenosimo sa bloga Gledišta
Izvor: ENovine
