Na konstataciju da se ovim najnovijim priznanjem, uz tridesetak međunarodnih nagrada, uključujući i “Zlatnog lava” u Veneciji 1994. njegovo djelo istorijski svrstava uz najznačajnija filmska ostvarenja - uz “Građanina Kejna”, “Rašomon” i, kako je zvanično saopšteno, rame uz rame sa Felinijem, Bergmanom, Hičkokom i Kjubrikom, Mančevski veli:
- Nije mala stvar, laskalo bi svakom autoru. I “Njujork tajms” je svrstao “Prije kiše” u 1.000 najboljih filmova svih vremena. Lijepo je to čuti. Ali, ne prave se filmovi zbog nagrada ili priznanja. Film se pravi da bi autor stvorio nešto lijepo, da bi ponudio gledaocu neko osjećanje, ili neki koncept. Umjetnost se pravi zbog umjetnosti same. Autor komunicira sa djelom, a ne sa publikom. Još manje sa kritikom koja dodjeljuje nagrade. Umjetnost je kao religija - ona nije pitanje pregovaranja.
Mančevski ističe da mu je drago što se sad snima više mejnstrim filmova koji imaju sličan pristup, koji očigledno nadgrađuju ono što odavno i sam radi sa svojim filmovima, ili prozom.
- Interesuje me kreativna igra sa filmskom i narativnom strukturom, konceptualizam i strukturalizam, razbijena priča koja ne mora da bude ispričana na uobičajen, konvencionalan i tradicionalan način. To u književnosti i slikarstvu postoji odavno. Vidim puno dobrih filmova koji koriste iskustva filma “Prije kiše”, ili “Prašine”, na primjer. S druge strane, u posljednje vrijeme sve češće me interesuje nešto čime sam se i ranije bavio, ali bih sada tu temu obrađivao intenzivnije.To je odnos istine i priče - i na filmu i u književnosti. Obrađujem to i u posljednjem filmu “Majke”, gdje se sudaraju igrani film i dokumentarac i gdje ispitujem prirodu istine i laži. U scenarijima koje sada pišem bavim se još intenzivnije temom prirode istine - kazao je Mančevski.
On dodaje da ga komercijalna umjetnost ne interesuje, već samo dobra umjetnost. Ali, ako usput bude i komercijalna, onda je to dobrodošlo.
- Naravno, pošto je film skupa igračka, pošteno je da film vrati uložene pare, ali nije svrha filma, bar po meni, da se na njemu zaradi, već da te zagrije oko srca. Ja sam u Ameriku došao odmah poslije mature, tu sam proveo čitav svoj profesionalan vijek, a radio sam u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Rusiji, Indiji... Svijet je malen, a umjetnost ga čini još manjim i još interesantnijim. Balkan je dio mene, i ima tu puno lijepih stvari i divnih ljudi, ali meni nije važna geografija, već ljudi i njihove sudbine, njihova osjećanja, ili umjetnički koncept... i nije važno da li se priča dešava u Makedoniji, ili u Kini. Ljudi su svuda isti.
Mančevski je mišljenja da bez konflikta nema drame, a da bez drame nema ni filma.
- Meni je tragedija interesantnija od komedije, bez obzira da li je u pitanju Šekspir ili Balkan. Bitno je da je djelo dosljedno, da su osjećanja poštena, a manje je bitno da li su vedra, ili tužna. Mene raduje lijepo delo, Mocartov “Rekvijem”, na primjer, ta ljepota me ne rastužuje.
Sjajni makedonski raditelj ističe da su ga kao čovjeka formirala sva iskustva koja je imao, kako u Makedoniji, tako i u Ilinoisu, Jugoslaviji, Njujorku, Londonu…
- Ima puno dobrih i dobronamjernih ljudi ovde. Na posljednjem sam filmu radio sa ekipom iz nekoliko zemalja, kao i na svim mojim filmovima. “Prije kiše” je, na primjer, radila ekipa iz 13 zemalja, ali me je ekipa iz Beograda oduševila - mladi, a profesinalni i odani, izvrsne filmadžije. Najveći dio evropskih filmova su koprodukcije silom prilika, ali je to i odličan način da se razmjenjuju iskustva i da se upoznaju kulture. Ja se osjećam kod kuće i u Beogradu, a ne samo u Skoplju, ili Njujorku, zato što su me formirala, i kao čovjeka i kao umjetnika, sva iskustva koja sam imao - i u Makedoniji, i u Ilinoisu, i u Jugoslaviji, i u Njujorku, i u Londonu... Ja se Balkana ne stidim - kazao je Mančevski i dodao:
- Iako su pod makedonskom zastavom, moji filmovi se odnose na opšteljudska pitanja, a u njima su učestvovale - kao koproducenti - Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija i Bugarska, kao i kompanije iz Španije, fond “Euroimaž”. Strani partneri su u ove filmove rađene u Makedoniji uložili pet eura, na svaki euro koji je uložila makedonska država. Ipak, makedonsko ministarstvo kulture se opiralo da uđe u “Prije kiše” do pred sam kraj snimanja. U posljednji film koji je snimljen u Makedoniji, država je uložila više para nego što je uložila u sve moje filmove zajedno. Smiješno je što sam i pored domaćeg i međunarodnog uspjeha, posljednjih nekoliko godina na crnoj listi - zaključio je Mančevski.
