Kada je 2014. godine u Velikoj Britaniji ozvaničena kampanja „Plaćanje umjetnika“, većina savremenih stvaralaca jedva je mogla da preživi, pošto su za norme dobijali minimum sredstava, ili čak ni toliko. Konkretno, skoro tri četvrtine umjetnika dobijalo je za svoj rad tek 37 odsto prosječne plate zaposlenog u Velikoj Britaniji. Sa godišnjom zaradom od 10.000 funti (12.870 eura), ovi umjetnici su mogli da pokriju tek 66 odsto osnovnih troškova življenja – onoga što predstavlja prag civilizovanog načina života. I dok neki to pravdaju nedostatkom mehanizma kolektivnog pregovaranja čiji je rezultat eksploatacija – jer kada se to uspostavi, kažu, plaćanje i uslovi doćiće na svoje mjesto – čak i u zemljama koje imaju dobro uređen sistem određivanja naknada, niske zarade umjetnika ostaju gorući problem.
Kanada: U Kanadi, gdje je status umjetnika već dugi niz godina zakonom zaštićen, u anketi „Rukovođenje kulturom“ iz 2007. godine (upravo se sprovodi novo takvo istraživanje) navodi se da tipični kanadski umjetnik, na sve načine i iz svih izvora, godišnje zaradi 20.000 kanadskih dolara (14.210 eura), što je 74 odsto primanja od 26.850 kanadskih dolara (19.000 eura) prosječnog radnika. Čak i tada, tek 43,6 odsto likovnih umjetnika ne zarađuje u svom ateljeu, a u prosjeku svako od njih je godišnje u gubitku 556 kanadskih dolara (495 eura). Najveći dio umjetničkih studija u Kanadi zarađuje prije svega maloprodajom (54%), zatim od različitih grantova (34%) i ostatak čine naknade koje plaćaju umjetnici (12%).
Finska: Izvještaj Centra za promociju umjetnosti iz Finske, pored ostalog, pokazuje da su grantovi koje dodjeljuje država najznačajniji izvor prihoda za skoro deset odsto finskih umjetnika. No, iznos kojim država podržava umjetnike nije se povećao, bez obzira što je iz godine u godinu umjetnička zajednica sve brojnija.
Švedska: U Švedskoj je od 2009. godine na snazi granski sporazum udruženja umjetnika (KRO/KIF) s državom, kojim je definisana skala naknada umjetnika za svako javno predstavljanje. Nedavno istraživanje pokazuje da je 60 odsto umjetnika, koji su svoje radove izložili u manjim državnim muzejima, dobilo manje novca nego što je to sporazumom predviđeno ili uopšte nisu bili plaćeni.
Australija: Australijska Nacionalna asocijacija za vizuelne umjetnosti (NAVA) izdala je obiman vodič za plaćanje u oblasti likovnih umjetnosti, koji se odnosi na sve – počev od naknada za izložbe, preko onih za pedagoški rad, do prava intelektualne svojine. Međutim, iako su plate rasle zajedno sa privredom ove države, prosječni godišnji prihod australijskog umjetnika od 10.000 australijskih dolara (6.930 eura) je tek manji dio prosječne zarade jednog radnika.
Južna Koreja: Zakon o dobrobiti umjetnika, donesen 2012. godine u Južnoj Koreji, ozvaničio je osnivanje Fondacije dobrobiti koreanskih umjetnika, koji nudi pomoć za 24.000 stvaraoca godišnje, kroz pokrivanje troškova osiguranja i teško isplativih naknada. Posljednji podaci Instituta za kulturu i turizam o zaradama umjetnika pokazuju da skoro polovina svih umjetnika u Koreji mjesečno zarađuje oko 291 funtu (375 eura). Samo 17 odsto umjetnika uspijeva godišnje da zaradi 13.782 funte (17.745 eura) isključivo od svog rada. Kada se zbroje svi izvori zarade, manje od četvrtine uspije da obezbijedi 20.500 funti (26.390 eura) na godišnjem nivou, što je tek 77 odsto prosječne godišnje zarade.
Izvor: The Guardian (theguardian.com); foto: Damir Sagolj/REUTERS
Priredila: K.J.
