Autor predgovora je akademik Mladen Lompar, predsjednik Crnogorskog PEN-a, koji u svom nadahnutom tekstu, između ostalog, ističe: „Ako je savremena crnogorska poezija čekala dostojanstvo , evo ga u Gradu punog mjeseca. Ponosnog i usamljenog.“
Pavle Goranović je rođen 1973. godine u Nikšiću. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu, odsjek za filozofiju. Piše poeziju, prozu i esejistiku. Objavio je sljedeće knjige: Ornamentika noći, Čitanje tišine, Knjiga privida, Kako mirišu knjige, Tin Ujević i Crna Gora i Cinober.
Književni radovi su mu prevođeni na više jezika (engleski, italijanski, francuski, slovenački, slovački, makedonski, poljski, švedski, albanski, hebrejski...).
Dobitnik je nagrade Risto Ratković za najbolju knjigu poezije u 2009. godini i Vito Nikolić za najboljeg crnogorskog lirika, u 2010. godini.
Zastupljen je u brojnim antologijama crnogorske i ex-jugoslovenske poezije i kratke priče, te u antologijama New european poets (Novi evropski pjesnici, Graywolf Press Published, Sjedinjene američke države, 2008), kao i Antologiji poezije slovenskih zemalja, višejezično izdanje, 2010.
Po njegovim pjesničkim djelima, pozorište Dodest i KIC Budo Tomović priredili su predstavu Pjesma za orgulje Santa Cecilije u adaptaciji i režiji Džonija Hodžića.
Urednik knjige je Milorad Popović, na naslovnici je reprodukcija rada našeg uglednog slikara Ratka Odalovića, koja je nastala specijalno za ovo izdanje. Knjiga sadrži 230 stranica, a osim poezije, zastupljen je i duži esej Goranovića o samom pjesništvu, pod naslovom „Čarolija obmane i plemstvo bola“.
Ova knjiga predstavlja krunu dosadašnjeg Goranovićevog bavljenja poezijom, o kojoj su pisali mnogi ugledni književnici s prostora bivše Jugoslavije. Tako se na koricama knjige nalaze i sljedeći citati:
Želim reći da Pavle Goranović nije od onih “razbarušenih” pjesnika koje obično nazivaju “izvornima”, nego je pjesnik znanja, pjesnik čitanja koji se ogleda u drugima, koji umije svaki svoj trenutak učiniti poetskim, nešto poput Borhesa. Iskreno: Volim one pjesnike u kojima vidim njihove učitelje. Također, volim pjesnike koji umiju sa svakog putovanja donijeti rukovet stihova. Takav je i Borhes bio. Takav je i Pavle Goranović. ( Mirko Kovač)
To veliko plavetnilo, i Lik Beson, to lebdenje u stihu, kao u smrti, kao u radosti i bolu, Goranović je osjetio, oćutao u bar deset pjesama i zato je on među nekoliko najboljih južnoslovenskih pjesnika svoje generacije. (Božo Koprivica)
