Predstavljajući se podgoričkoj likovnoj publici dijelom novog ciklusa „The Hollow Men“ (Šuplji ljudi) nastalog prema istoimenoj poemi T.S. Eliota, Radovanović je galeriju pretvorila u svojevrsni dom svojim nesvakidašnjim krpenim lutkama. Govoreći o umjetnosti danas, Pejović se kritički osvrnuo kako na svjetsku, tako i na domaću scenu.
- Ako pođemo od toga da je umjetnost izraz epohe u kojoj nastaje, onda nam ova sa početka ovog milenijuma otvara bezbroj pitanja. Ona je i ohola, i radoznala, i zbunjena, i nesigurna. Ona je na fonu brzog tehnološkog napredovanja, gdje često postaje usputni bezrezervni sljedbenik, a rjeđe kreativni ispitanik... Ako u ovom kontekstu posmatramo našu umjentičku scenu, nesumnjivo je da se ona koprica u pomenutim relacijama, često nedovljno informisana ili loše inspirisana, noseći u sebi kompilatorske premise sa mnogo težnji za dosegom duhovnog vlastitog sopstva, što često za posljedicu ima euforičnost bez pravog pokrića. Ako u ovom kontekstu tražimo prostor za vajarsku umjetnost, nesumnjivo da je i ona u dobrom dijelu nastala na ovakvim premisama. Rijetki su oni koji duboko režu po svojoj nutrini, sa saznanjem da bez toga nema ni krvarenja koje - kao žrtvu - prinosimo istinskom dosegu. Jedna od tih koja to zna, koja to radi i koja to živi je moja mlada koleginica i drugarica Ivana Radovanović – naveo je Pejović, potcrtavajući da za nju ima samo „iskreno divljenje za njene napore u traganju za skulptorskom suštinom“.Sama umjetnica izrazila je zadovoljstvo načinom na koji je uspjela da napravi, tačnije – prenese svoju izložbu i zamisao u klasični galerijski prostor.
- Ovdje je završena jedna cjelina: izložba je otvorena. Ali, cijeli proces bio je neizvjestan, i to sam sama tražila - da bude neizvjestan do kraja. Nisam mogla da predvidim kako će izgledati u galerijskom prostoru... Postoje neke naznake da će se u bliskoj budućnosti one naći u slobodnom prostoru, gdje će, čini mi se, bolje izgledati. Ali, od svih galerijskih, ULUCG mi je pružilo mogućnost da to bude kako treba – pojasnila je ona za Portal Analitika.
Sa ogromnim „šupljim ljudima“ u galerijski ambijent je „stigla“ i zemlja koja se, poput male gomile, nalazi ispod svake skulpture.
- Nisam mogla da ostavim ovaj suvoparni parket, jer je izložba morala da dočara neke ambijente u kojima će se ove skulpture stvarno naći. Morala se uključiti i zemlja kao element. Uostalom, ona je bitna jer je vezana za samu skulpturu, za materijal, za čitavo njeno bivstovanje i zato je bila neophodna.
Centralni motiv, tačnije razlog postojanja „šupljih ljudi“ Ivane Radovanović, je istoimena poema („The Hollow Men“) T.S.Eliota. Za naš portal kaže da se „preklapanje“ sa čuvenim pjesnikom i njegovim djelom desilo „spontano“.- U procesu stvaranja, nakon dvije godine rada, otkrila sam Eliota. Profesor Pejović mi je sugerisao na neka naša preklapanja i shvatila sam da je ono vremeno, bez obzira što je to pisao na početku XX vijeka. Prosto, on je tada ispričao priču koju ja pričam sada. A naše preklapanje ostavljam da posmatrač sam doživi.
I ne samo to. Radovanović kaže da želi spontanu reakciju onih koji posjete ovu izložbu, bez njenih uputstava ili sugestija.
- Iskreno bih voljela da posmatrači čitanjem ove poeme, dolaskom u samoći i boravkom među figurama stvore svoj doživljaj - da se on sam desi. Prosto, ne bih da pripisujem nešto, već da ostavimo to njihovom doživljaju. Ako to ne postignem, onda nisam baš uspjela u svojoj namjeri – kaže umjetnica kritički se osvrćući na svoje djelo i dodaje:
- U prostorima gdje vidim ove skulpture - u napuštenim halama koje su davno zaboravljeni od svih - čini mi se da će se desiti njihovo stvarno postojanje – zaključuje ona.
K.J.
