Ona predstavlja do sada neobjavljivanu knjigu na području jedinstvenog četvorojezičnog govornog područja, koju čini ukupno trinaest priča. Prvi put je štampana na engleskom jeziku 1916. godine, u Njujorku.
- Prozu Tagorea karakteriše ista ona svježina, liričnost i mističnost koje nalazimo i u njegovoj poeziji – navodi se u najavi ovog izdanja.
Knjigu je priredila i prevela Tanja Bakić, a urednici ovog izdanja su Pavle Goranović i Goran Samardžić.
Rabindranat Tagore (1861–1941) je najveći pisac bengalskog jezika i najznačajnija indijska književna figura. Ovaj mistični pjesnik, prozni pisac, filozof, dramski pisac, kompozitor, slikar i prvi dobitnik Nobelove nagrade za književnost van evropskog kontinenta, za života je napisao približno 90 kratkih priča, a knjiga „Gladno kamenje i druge priče“, objavljena je prvi put 1916. godine u engleskom prevodu. Sadrži ukupno 13 priča, napisanih u periodu između 1890-ih i 1910-ih, koje odlikuje povišeni ton imaginativnog i duhovnog, dat kroz diskretni spoj ljepote i istine. Kroz život indijske svakodnevice, Tagore lirski dočarava vlastito duboko razumijevanje najvećih ljudskih tragedija i istina u društvu. Priče se kreću od izmaštanih bajki, preko onih o duhovima, kritike sistema kasta u Indiji, dijaloga s onostranim, problematizacije odnosa Indijaca i Angloindijaca, zapisa o odsustvu sapatništva pri preživljavanju potresnih ljudskih tragedija, pa do pitanja pobrkanog identiteta i melodramskog sagledavanja odnosa na relaciji muž–žena i majka-dijete. Knjigom „Gladno kamenje i druge priče“ ovaj predstavnik indijskog romantizma potvrdio se kao vješt majstor pisane riječi, koji je bengalsku i indijsku kratku priču uspješno uzdigao na nivo ozbiljne umjetničke forme.
Pročitajte odlomak iz priče „Gladno kamenje“
Kada sam se onda s rođakom vraćao s Puja hodočašća iz Kalkute, sreli smo u vozu jednog čovjeka. Najprije smo za njega, zbog odijela i brade, pomislili da je muhamedanac sa brda, ali smo se iznenadili kad smo mu čuli priču. Sa takvom sigurnošću je on govorio o svim mogućim temama, da smo imali utisak da je Stvoritelj uvijek njega pitao za sve što je ikada napravio. Do tada smo mislili za sebe da smo srećni, jer ništa nismo znali o tajnim silama prirode, o Rusima koji nam se vješto primiču, o Englezima i njihovim tajnim službama policije, o neredima između domorodaca koji su došli do poglavica. No, naš “novi prijatelj” je na sve to uvijek imao odgovor: “Horacijo, na nebu i na zemlji ima takvih stvari o kojima u svim tim vašim novinama nikada nećete ništa pročitati.” Kako do tada nikad nismo mrdali iz svog grada, ovaj nam je čovjek bio veoma čudan. On bi o najglupljoj temi uvijek imao da uzvrati citatima ili mislima iz Vede, ili bi naglas kazivao kvatrene nekog persijskog pjesnika. Kako se mi nismo mogli pohvaliti svojom načitanošću, znanjem Vede ili persijskog jezika, sve više smo se potajno divili tom čovjeku do te mjere da je moj rođak, inače teozof, čak počeo da vjeruje da je naš “prijatelj” na jedan natprirodan način povezan s čudnom “magijom”, “okultnim”, “astralnim tijelom” ili sličnim. Tako pažljivo je on slušao svaku njegovu riječ da je potajno i bilježio sve što bi ovaj kazao. Čini mi se da je ovaj neobičan čovjek sve to i vidio, i da mu je bilo milo zbog toga. Kad je voz došao do stanice za ukrštanje, mi smo izašli i okupili se u čekaonici. Već je bilo 10 sati ujutru. Pošto su nam rekli da će sljedeći voz najvjerovatnije dosta da kasni zbog problema u saobraćaju, raširio sam svoju vreću za spavanje, i taman kad sam se spremao da prilegnem i odspavam, neobični čovjek se namjerno ponovo raspričao. Naravno da te noći nikako nisam spavao.
