Gledano sa strane, imao je sređen život od glave do pete, od krova do parkinga. M. je učestovao u svemu u ratu, i u svemu poslije rata. Radio je približno isto i onda i sada sa onima koji vladaju. Vozio je blindirani džip. Niko ga nije ni zašta krivio, ali on jeste njih što ga ne pušte do kraja... da sve izvadi iz krize. Nije išao u crkvu, ali se pored svake krstio, prateći je u retrovizoru dok ne umakne s ogledala. Platio je hram u izgradnji da ga živopišu u ansamblu tajkun-ikona. Diskretno prepoznavanje da se vjernici pitaju; nije valjda to on!?...Jes-nije. Nije-jes!?
Najbolje je stajao sa onima koji drže vlast na lokalnom nivou, a preko njih šibao je na više. Išao je s njima kojekuda, posebno na pokajanja. Tamo đe se izjavljuju saučešća sigurni su glasovi, pod garantu. Glasaću za njega pa da ljeba imat neću! Stajao bi s njima na vidnom mjestu da se zna... a glasači su znali ko će ih podmititi kad bude trebalo. Veselja su bila nešto drugo. Zatvoren sistem s unutrašnjim sagorijevanjem, za društvo s vrha. Sve plaćeno, M. časti. Pjevačice na sto, na krilo, na krevet... i mrš ako treba. Zahodni apartmani iza sedam brava u njegovim objektima i neprodatim stanovima.
Hvalio se neznanjem kad bi ga zapalo. To je smatrao duhovitošću. Od malih nogu ne čitam knjige. Otac mi je svu đačku lektiru ispušio. Citirao ga; krdžo gori najbolje u lektiru. Nije volio bioskop, pozorište pogotovo. Film izmišlja život, pozorište izigrava čoeka. Bio je lud za kafanom. Tu se ispoljavao do daske, naglas i pod gasom; Ne brinite... imam više u džep no u glavu. Nije mogao da se oslobodi potisnutog straha od neznanja. Kad bi prepoznao one koji imaju više u glavi no u džepu, prisjeo bi za njihov sto i pozvao im piće. Mislio je da će ih tako pokoriti svojom šaljivom pameću i opravdati - to kako on ima, a oni nemaju. U tu pamet mu nijesu replicirali. Citirao bi pokojnog oca iz zabiti: Sine, od knjiga može samo da se poludi.... nađi neki pametniji posa. Naša sam! ...Da nijesam, danas bi bio u nekoj prčvari... Nazdravlje ostatku.
Imao je još jedan problem! Žena mu nije bila adekvatna naglom usponu. Anonimna, bez lika i djela. Sičan. Zlo bez riječi. Crvenkaste oči ka zasoljene, žmirkave ka žižak na slaboj bateriji. Nos kao one babe iz bajke o Ivici i Marici. Vještica. Usta, linija bez usana. Onda je M. obrnuo na doćerivanje stopanice. Dogradnja. Nadgradnja. Botoksi. Silikoni. Plastika. Hirurgija. Usta je rascvjetala u rile. Nos je naprćila. Oči otvorila. Povratak u budućnost. Đe je gođ pipneš, pojačan materijal. I ona blindirana. Da joj priđeš iz prve bez osvrta na prošlost.
M. je često bio na udarnim mjestima u štampi, od naslovnica do glavnih stranica. Bilo je u vrhu vijesti rtv. Privatnik, preduzetnik, rijetko sposoban! Pisali su. Otvara fabrike, širi pogone. Zapošljava nove radnike. Rasterećuje biro za zapošljavanje. Novinari su leptirali oko njega ka oko izvora svjetlosti. Lako ih je držao pod kontrolom. One iz uticajnih glasila slao bi na egzotične destinacije da odmore od podilaženja. Sve plaćeno. Za državne praznike i slavlja bio je uz glavare. Uz novogodišnje dočeke isto. Letio je državnim avionom s političkim prvacima ili specijalnim čarterima u svijet biznisa. Imao je i svoju letilicu, ali prizemljenu. Kad je saznao pošto su piloti, posluga, servisi i aerodrumske takse, prodao je. Ponekad je imao u glavi.
Bio je neka vrsta siledžije iz potaje. Za sve se zakači, grize ka gnjida. Otvorio je sebi kafanu đe se ispoljavao nakon poslova i mahinacija. Nazvao je P.R.Č. M&CO. po inicijalima nadimaka onih s kojima je rabotao. Okačio je firmu na svoju ruku misleći da će mu proći kod onih kod kojih mu sve prolazi. Sve je platio državi i potplatio one koji se pitaju. P.R.Č. M&CO. je ispisao fontom divljeg zapada na dasci. Okačio je na alke da se pomalo klati. Naslov je bio napadan i prepoznatljiv, za one koji znaju na koga se sve odnosi i koga se sve tiče. Održao se samo tri dana, ali dovoljno dugo da ga lokalni mangupi uzmu pod svoje. Prozvali su kafanu Prč i koze. U administraciji su mu rekli: Bilo koji drugi naziv, svaki može samo taj ne. Oduševio ga je mangupski naziv. Protumačio ga je; prč sam ja, a za koze ću se pobrinut. Nabavio je koze. Nastanio ih. Državni park kao pašnjak. Kako nijesu šćele zapišanu travu obrstile su sve ostalo. Stigla je prijava. Šta da radiš u gradu s čojkom koji ima više u džepu no u glavi. Globa i samo globa. Kad se vratio u kafanu, bio je tužan. Odmah se nadrinkao i otvorio pisak. Obznanio je ideju... da koze muze iza kafane i očigledno, na licu mjesta, pravi sir za goste. Lupio je šakom o sto. To se danas traži, da se sve vidi, ali ovi što imau više u glavu no u džep, ne znau! Onda se lupio po čelu. Šaka ga je dozvala. Sir bi se zvao Koza nostra. Koza je naša riječ a nostra evropska. Može li se bolje pokazat ono po čemu nas poznaju.
Povazdan je jurio nekoga i nešto. Nadzirao radove, jurio dobavljače, obilazio skladišta. Kad mrak padne na njegov dan, u kafani se praznio od svega. Imao je svoj ćošak i stalne sagovornike, istovjetnike po biznisu naravi i porijeklu, kompanjone iz anonimnih, zaturenih krajeva za koje se saznalo tek preko takvih. Zariveni u duboke fotelje ispoljavali su se o svemu i svačemu na glas. To je nagnalo i goste da se nadvikuju pa je kafana brundala kao zvečka, bez obzira što je bila sređena cakum-pakum. Livrisani portir sa bijelim rukavicam otvara vrata. Kostimirani konobari dočekuju. Šank, granit crni, poliran ka grobnica. Pervajz od mesinga. Šank stolice od istog. Polica za pića takođe. Čaše, kristal staklo. Svijetla u koloru. Barmen mućka koktele u boji. Lajt šou. Pišanje iza kuće. Sve cakum-pakum. Iza dekorativnog paravana pored toaleta dreždi čistačica s kanavacom i ubrusima da u momenat svaku fleku neutrališe. Toalet je od indijskog šarenog mermera. Pozlaćene sanitarije aktiviraju senzori. I guz-papir je senzitivan kad seronja usmjeri ruku put njega. M. iz svog kutka nadzire. Ždraka kao kobra. Pa opet ono iza kuće. To mu je tragu, u porijeklu, u navici. Svaki piš završi epski; ko ne zapiša svoj prostor biće zapišan. Oko kafane je viđeo nadzor ka paukova mreža. Jedan trag seže u policiju. Imaju ga na displeju. Kad svraćaju ugledni da sve bude na vidiku.
M. u svom uglu ima vitrinu sa najskupljim kubanskim cigarama u luksuznom pakovanju, i drugu sa specijalnim pićima. I ako mu je sve na dohvat ruke služe ga. Posluga dreždi. Konobari uvijek na gotvs. Za goste serijska pića za P.R.Č & sons specijal. M. ćošak je vonjao na grdnu mješavinu od podrigivanja na bijeli luk, parfema, i znoja. Pili su miješajući razna pića samo da pokažu kako se razumiju u ono što nikada nijesu provali dok ih biznis nije pomamio. Ispod pijaće, cigarilosa i glasnosti, izbijala je kao omorina, neka ustajala muka. Ona ih je znojila. Ružni od kredita. Tužni od kamata. U nokdaunu od glavnice! Sve što su imali i radili, bilo je na kredit, na kamatu, na hipoteku, na fiduciju. Oročeni život.
Gradili su skupe stanove na najboljim lokacijama. Mijenjali su urbanističke planove, zaposijedali rekreativne površine, sužavali parkove. Jedan konkurent cinično ih je okarakterisao: Kad ta družina vidi park-krv pred oči! Bili su drugovi vlasti. Moglo im je biti sve. Kada bi im razna pića i obilati tompusi ostugali utrobu stizala su jela. Kozji sir iz gazdinog zavičaja. Domaća kobasica na velikom pladnju ka kuvani blavori. Pršut na bajlage. Priganice u vangla-činiji. U porculanskim zdjelicama crni kavijar.
Ovoga puta sve je to bilo na kvadrat. Toga dana su bili izbori. Njihov kandidat za treći mandat. U preliminarnim izvještajima vodio je! Slavlje je moglo da počne... Krenulo je! Sastavili su stolove. Pogasili telefone. Nema ometanja... Pijenje. Krkanje. Raskubanje. Juriš na kobasice. Sve ruke gladnih godina na jednom mjestu. Kupusanje. Ručni rad bez escajga. Ne iju, lože se ka visoka peć. Tajkunska menza. Tajkuni kao Huni. Pustoš. Ništa ne ostaje za njima. Odnekud, na ogromnom srebrnom ovalu, stigao je jastog. Silan, rumen, varen, ukrašen s isturenim kliještima kao za borbu prsta u prsa. Šta je ovo, neko je pitao. Morski brav, neko je odgovorio. Upitnik je krenuo na kliješta. Ja ću onda gnjat od brava... misleći da će sa njim iščupati dobar komad mesa. Držao je u ruci ogoljelu suvu koščinu. Šta ću sa ovim? Nabi ga u guzicu pošto tu za usta nema ništa. Prasnuli su u kikot špricajući iz razjapljenih vilica, neprogutanu hranu. Jedan drugi tajkun je prvi put vidio kavijar. Crn, ljigav, sitan, sačmav. Nikad čuo nit vidio. Proba. Otužan ukus. Grlena jabučica jurnula je naviše. Uzdrčila se jašterica. Rampa na jednjak. Prismočio je s priganicom da proždre muku. Šta je ovo? Graknuo je. Specijalitet! Dobio je odgovor. Riblja jaja od jesetre. Tri iljade konzerva! Okle ribi jaja? Od sperme! Opet odgovor. Vikne joj ga ribac i ona zanese. (Ispoštovana je rodna ravnopravnost) Sperma ga je katapultirala iz fotelje. Ključ na grlo. Špric po vratima WC-a prije no se domogao kvake. I po mirisu i po izgledu kao da je izrigao najgoru kanalizaciju. Stolovi bliži mjestu zbivanja su se ispraznili. Ostali gosti su se sklanjali.
M. je izašao na popiš dok se stvari ne srede. Na izvanju stranu kafane prema parku, bila su tri visoka stola, kao stojeći bife za goste koji žele biti i piti na ariji. M. se nije ustručavao, isturio je pišu. Čistačica ga je redovno pratila na tom putu s crijevom da zalije zapiš. Sada ne. Bila je zauzeta bljuvanjem. M. je presauhovan pićem, culjajući se, obavio obred koji ga uvijek, čak i poljuljane svijesti, vraćao porijeklu. Gunđao je neku vrstu opravdanja zašto to radi, valjajući riječi sporo kao balvane; Ko ne zapiii-ša svoju te-ri-tooo-riju biće zapi-šaan! Sve...pla-ćam a oni ištu...joššš.
Plaćao je to zadovoljstvo više puta. Vidio ga je jad od viđeo nadzor. Bio je nemilosrdan dostavljač. Neoboriv dokaz. Otresajući pišalo okretao se lagano prema izvanjim gostimai stupajući s njima u dijalog ničim izazvan. Kažu mi ovi, pokazujući na nadzorne kamere, da zapišavam tuđu teritoriju. Sjuuu-tra ću kuuu-pit park, mmm-amu im jebem...i daću im...kuru...da iz-mjere kva-draa-turu. Piiiš-aću ćer do tamo! Poslije kraćeg ćutanja...podigao je glavu, prst i glas...izrazio se bez srijecanja! Pišanje u prirodi je zadovoljstvo, a u kući je nužda. Nije tražio odgovor niti ga je dobio. Culjajući se krenuo je prema vratima. Čistačica mi ih je otvorila s crijevom u rukama. Ušao je. Poslije izvanje svježine, ustajali topli zadah od svega i svačega ga je ošamario i zabio u fotelju. Mjesto bljuvača je bilo upražnjeno. Ostali modrog lica i klonule glave kao usahle bulke, su kunjali oko raskupusanog posluženja. Konobari su stajali poređani ispred šanka kao na pozornici. Nikoga nijesu služili. Kafana je bila ispražnjena. Šef sale je naredio da ćošak niko ne uznemirava. Ostavio ih je tako, da se tišajaju u sopstvenoj jari. Kad je prepoznao duboku komu, zapovijedio je razvoz. Konobari su, dva po dva, potkupljali jednog po jednog za noge i ispod pazuha trpajuči ih u automobile. Razvezli su ih. Odvezao se i šef sale. Ostala je čistačica da redi tajkunski brlog.
Sjutradan su objavljani rezultati lokalnih izbora. Favorit tajkuna je pao. Kafana nesuđenog imena Koza nostra bila je zaključana. Niko je nije otvorio, ni popodne, nit uveče. Sljedećeg dana na velikom staklu prema bulevaru osvanuo je purpurni grafit: Istraga je u toku!
Mihailo RADOJIČIĆ
