Rođen je u Podgorici 1966, Jagoš Marković u Beograd dolazi sa 17 godina, diplomirao je pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 1987. u klasi Borjane Prodanović i Svetozara Rapajića.
Trenutno je u centru pažnje „Romeo i Julija”, čija je premijera bila 25. jula na Dubrovačkim ljetnjim igrama. Sa „Filumenom Marturano” u riječkom pozorištu bio je prvi koji je u Hrvatskoj radio nakon raspada Jugoslavije. „Ne mogu zbog politike živ u grob da legnem”, govorio je i isticao da nema života bez umjetnosti i kulture. „Eto, kad umre čovjek, svi centimetri i kilogrami su tu, a života nema. Izračunali medicinari, nedostaje jedan gram - gram duše.”
BABA LEPA
Kada govori o svom odrastanju, tu glavnu ulogu igra njegova baba Ljeposava ili, kako je on zove, Baba Lepe.
„Podigla me je, sve mi je dala... kako je sad ovaj dubrovački uspjeh aktuelan, i kako smo još na tom valu, moram reći: prvi dolazak u Dubrovnik, naravno, ona je omogućila... Svake godine ona i ja, sami, a bio sam mali, bijelim mercedesom, taksijem - u Dubrovnik. Pa: Stradun... kafa... Orlando... golubovi... a potom ritualni ručak u Konavalskim dvorima... Dakle ovo je još jedan uspjeh gospođe Ljeposave... vidim joj osmijeh gore na nebu... prima ona sad čestitke negdje gore sa mojim Džekom (otac Momčilo, prim. aut.), po podgorički... Ja da ti kažem...”
ŠEKSPIR
Radeći „Romea i Juliju” na Dubrovačkim ljetnjim igrama kazao je da je taj komad studija ljudskog emotivnog sklopa. „I sklopa i kosmosa. Ljubav! Ljubav i mržnja... Kakva čudesna paleta pojavnih oblika ljubavi... Nije ljubav, naravno, samo mladalački uzavreli plam prožet opojnom strašću mada je možda tad najbliže samom središtu ili, ako hoćete, tajni života.
Da ne nabrajamo druge, ionako ih ne bismo umjeli sve da pomenemo. Njen najosjetljiviji segment je - odgovornost. Prema sopstvenoj ljubavi, prema onom kome je upućujemo... Upravo taj momenat, rekao bih, u životu svakog čovjeka, s godinama sve više dobija na značaju. Šekspir nam pomaže da se zapitamo i što radimo onima koje volimo, kojima (ne)govorimo da ih volimo, za koje mislimo da ih volimo... Ljubav je zapravo način mišljenja, način življenja, pogled na svijet. Svi postajemo najgori dio sebe kad napustimo ljubav, kad joj okrenemo leđa i posegnemo za mržnjom, vjerujući da će nam njena tama dati moć. Ne znamo, tako sitni i mali, da smo tad prvo sami sebe kastrirali.”
LJUBAV
Kraljevsko pozorište Švedske „Dramaten” je Jagoševu „Gospođa ministarku” Narodnog pozorišta Beograd uz burne ovacije tri večeri zaredom pozdravljalo na svojoj sceni, ali i odlučilo da ga angažuje da 2008. režira Strindbergovu „Kraljicu Kristinu” za njihov veliki jubilej - 150 godina velelepnog zdanja pod čijim krovom se nalaze.
„Ne doživljavam to samo kao svoj uspjeh, već i kao uspjeh beogradskog pozorišnog miljea. Iza svega je veliki rad. Važnije i od uspjeha i od jubileja je da se dogodio teatar. Morao se dati komad jetre, kao i uvijek; morao je postojati i lični razlog, a moj je bio lik kraljice Kristine. I u drami, i životu, i u istoriji uradila je kolosalnu stvar. Ona je u nekim godinama abdicirala, odrekla se svih funkcija, ogromnih privilegija da bi bila ono što jeste - da bi bila slobodna. Htjela je da bude ljudsko biće. Ja to vidim kao vrstu hepienda, iako je njeno stradanje ogromno na svaki način, i kao žene, i kao čovjeka, i kao vladara. Nju je, naravno, ljubav potakla da to uradi.”
Bio je tim povodom predmet velike medijske pažnje, što je prokomentarisao riječima: „Svi znaju moje uspjehe i moje neuspjehe, nagrade, količinu aklamacija. Ako se nečija sujeta imala najesti, to je moja. Tako da je ova predstava došla u trenutku kada me ponovo samo zanima teatar.”
VRIJEDNOSTI
U razmišljanjima o vremenu u kome živimo, Jagoš ističe da je najveći problem što se davimo u nakaradnom sistemu vrijednosti. „Sve ostalo je posljedica toga. Afirmacija bontona umjesto ljudskosti, karijere umesto srca, zakona umjesto pravde... Vrijeme paranoje od vlasti, a usljed nadiruće nam gladi. Vrijeme brisanja ličnog čina i lične hrabrosti. Vrijeme sivih i osrednje skrojenih sakoa, vrijeme birokratije, primitivizma i nadolazećeg fašizma... Živimo između kala primitivnog, balkanskog i malograđanštine srednjoevropske, između svojatanja i lažne familijarnosti i u otuđenju da čovjek čovjeka poznati ne može.”
Danas je, kaže, „najveći luksuz biti svoj”, a nemjerljiva radost u životu mu je porodica koju čine njegove dvije kćerke Marija i Teodora, supruga Suzana i njene kćerke Petra i Tara.
PJESMA
Bio je najmlađi dobitnik nagrade „Bojan Stupica”, „Mića Popović”... Kada je režirao operu „Pepeljuga” u Narodnom pozorištu Beograd, „Karmen” u Rijeci, „Figarovu ženidbu”, umio je i da pjeva arije. Umije da zapjeva i pjesme Ksenije Cicvarić, Himze Polovine... a kad „podgori pod nogama” podignutih ruku zapjeva „Ivanova korita” i „Ne pomaže voda, majko... ni ljekari, ni travari”...
Blic.rs
