Abel ima 31 godinu, izbjegava zbližavanje, okrenut je sebi. Ima veliku moć zapažanja i intelektualno je nadmoćan. Ali, ipak živi bez ikakve radosti. Kad god se osjeća zatočenim, on pobjegne. Abel u romanu najčešće razgovora sa Silvestrom, obućarom, koji mu je stanodavac. Iznajmljuje sobu, jer su ona i njegova žena Marian na ivici siromaštva. Nekad je bio pun ideala; sve njegove nade grubo je srušila politika. Ipak, on je i dalje dobrodušan, i sa Marian živi u srećnom braku.
Žoze Saramago imao je 31 godinu kada je pisao ovaj roman, i vrlo je vjerovatno da je Abel, u stvari, on. Tako, naime, pretpostavlja cijenjena američka književnica Ursula K. Le Gin, autorka jedne od mnogih euforičnih recenzija koje prate roman. Ali, bilo je potrebno punih šest decenija da roman velikog portugalskog književnika, dobitnika Nobelove nagrade, ugleda svjetlost dana, prvo na portugalskom i španskom, a prije nekoliko dana i na engleskom (Random House), kao „Skylight“ (Nebesko svjetlo).
Naime, Žoze Saramago poslao je svoj roman jednom književnom izdavaču u Lisabonu 1953. godine. Izdavač mu se uopšte nije javio. Piščeva supruga Pilar del Rio pričala je kasnije kako je Saramago živio u „bolnoj tišini koja je trajala decenijama“. Nakon tog iskustva, okrenuo se novinarstvu i više od dvadeset godina nije napisao ni jednu knjigu. Fikciji se vratio tek 1977. A nakon što je već objavio tri romana, krajem osamdesetih, javio mu se lisabonski izdavač, s porukom da je „slučajno pronašao roman u selidbi, i rado bi ga objavio“. U stvari, da će mu „biti velika čast da štampa njegov roman“. Saramago je odbio ponudu. Jasno je rekao da ne želi da se roman objavi za njegova života, zbog poniženja koje je proživio u mladosti.
- Nije važno to što knjiga nije prošla kod izdavača. Mnogo je važnije da on nije našao vremena da knjigu odbije, da se javi makar sa dvije rečenice. To je, jednostavno, nepristojno - govorio je Saramago.
Ali, Pilar je kod njega prepoznala želju da se djelo objavi nakon njegove smrti. Nakon ovog romana, koji je kako smatraju književni kritičari, zapravo ishodište, sva Saramagova djela će se kasnije čitati na drugačiji način.
Roman prati grupu likova koji žive u šest manjih stanova radničke klase, jedni pored drugih. Pratimo živote petnaestoro ljudi, pet muškaraca i deset žena. Adrijana i Izaura jedva uspijevaju da prehrane svoju majku i svoju tetku. Kaetano i Žustina ne mogu da prežale gubitak djeteta, i nekadašnju mržnju pretvorili su u otvoreno nasilje. Adrijana više voli da sluša Betovena nego da izlazi s muškarcima. Španjolka Karmen je ostavila jednog dečka, kako bi se udala za Emilija, ali žali za svojom prvom ljubavi, Manolom. Ona i njen suprug, zapravo, preziru jedno drugo. Lidija je živjela kao uličarka, ali sada je uzdržava Paolo, poslovan čovjek. Svjesna je da joj već traži mlađu zamjenu, ali pokušava da ga poduči što je to dignitet... U romanu ima i silovanja, i gej parova, i nasilja, i ljudskih frustracija koje vode do čiste zlobe. To je priča o ljubavi, gubicima, usamljenosti, životu u Lisabonu poslije rata. Ursula K. Le Gin piše kako je Saramago „saosjećajan“ i kako „nevjerovatnom snagom erotskih opisa nadilazi čak i klišej o ženi koja odgovara sa strasti na silovanje“. Upoređuje ga, pritom, s Balzakom i naturalistima, izdvajajući i Saramagov smisao za suptilni humor.
Postavlja se, u stvari, pitanje je li to bio pretežak roman za pedesete godine u Portugalu. Je li razlog izdavačeve tišine preeksplicitna seksualnost knjige za to razdoblje - doba Salazarove diktature.
- Pitanje je li to portugalsko društvo uopšte moglo to da trpi - pita se i Pilar del Rio.
Foto: jutranji.hr
