Komad je namijenjen tinejdžerskom uzrastu – mladima od12 godina i starijim - i „dotiče mnoge neuralgične tačke naših (post)tranzicionih trauma čije su najveće žrtve preadolescenti koja su junaci ove priče“.
Glumica Jelena Simić, koja u predstavi igra desetogodišnju Emiliju, naglasila je da joj je upravo rad na ovoj predstavi bio najljepši pozorišni rad do sada.
- Pozitivna energija cijele ekipe bila je nepomućena od samog početka kreativnog procesa. Dragocjeno je to što su od početka svi saradnici na predstavi imali potpunu slobodu da iznesu svoje mišljenje o samom tekstu, rediteljkinom pristupu... Nikada nisam glumila u predstavi za tinejdžerski uzrast, pa sam strahovala od reakcija publike toga uzrasta kada smo izveli predpremijeru u aprilu u Podgorici. Jer, oni nisu više u uzrastu kada odrasli mogu da ih zavaraju time da su još mali i da nešto ne mogu da razumiju – rekla je ona i istakla kako je komunikacija sa publikom, na kraju, bila odlična.
Emir Ćatović – u komadu Emilijin desetogodišnji drug Aleksa – dodao je da je energija tokom rada na predstavi bila „zdrava i upravo onakva kakva treba da bude u pozorištu i kreativnom timu“.
- Predstava govori o sklapanju jednog društva, odnosno pojedinaca u tom društvu koje predstavljaju Emilija i Aleksa, govori o nekim tranzicionim traumama, koje stvaraju društvo koje ne trpi nježnost i slabost – precizirao je Ćatović.
Goran Slavić je kazao kako ga je u tekstu i predstavi zaintrigiralo bavljenje onim čime pozorište danas treba da se bavi - društvom u kojem živimo, vremenom u kome smo odrastali, i u onom u kojem danas djeca i mladi odrastaju i formiraju se.
- Bitne su i lične glumačke ispovijesti koje su prisutne u predstavi i uvezane sa fikcionalnom pričom, jer one daju posebnu težinu cijelom komadu, s obzirom da se veoma mnogo podudaraju sa sudbinama likova koje igramo. Iako možda rat danas „ne visi svuda oko nas“, ni ovo nije vrijeme u kojem djeca mogu da se opuste i misle o prijatnim stvarima, nego su pod stresom, napeti i zatvoreni, bombardovani negativnostima koje nameću društvo i mediji. Kao protivteža djeci koja traume koje im stvara okruženje onda ispoljavaju jedni prema drugima, nalazi se taj „kinez“ - dijete sa Daunovim sindromom koje Emiliji i Aleksi otvara vidike, pruža im ljubav i usmjerava ih – riječi su Slavića.
Ivana Mrvaljević, direktorica Gradskog pozorišta iz Podgorice, u čijoj koprodukciji je nastala predstava, podijelila je zadovoljstvo zbog ovoga projekta, naročito zbog činjenice da se realizuje kao koprodukcija čak četiri koproducenta, „što daje nadu da smo svi na istoj strani u stvaranju tetara za mlade, koji su kao publika potpuno zanemareni“. Ona je podsjetila na raspisivanje prvog Konkursa za dramski tekst za djecu i mlade u Crnoj Gori, kojeg su zajedno realizovali ASSITEJ Crna Gora, Kotorski festival pozorišta za djecu i Gradsko pozorište.
- Imali smo sreću što je pobjednički tekst režirala upravo renomirana rediteljka Anja Suša, zbog njenog dugogodišnjeg zalaganja i uspjeha na polju pozorišta za djecu, a naročito mlade – rekla je Mrvaljević i najavila da će novi konkurs biti raspisan ove godine.
Petar Pejaković, direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu, rekao je da kao pojedinac iz publike koja je predstavu na probnom prikazivanju gledala u Podgorici, može kratko i jasno reći da je predstava odlična u estetskom i u etičkom smislu.
- Predstava će biti izvedena u zgradi bivše „Jugooceanije“, koja je više od 20 godina devastirana. Zbog toga smo i odabrali taj prostor, jer devastacija prostora simbolizuje i dvadesetogodišnju devastaciju duha koju živimo, a najveća tragedija je što se sve te godine devastira i duh djece i mladih. Predstava jeste za tinejdžere, ali bi i svakog odraslog trebalo natjerati da je pogleda. Ona sa bavi ranjivim grupama i uči nas da nije stvar da ranjivima ili „ranjenima“ pomažemo, nego da od njih učimo, jer oni mogu mnogo više da ponude nama ne-ranjivima, nego mi njima - zaključio je Pejaković.
