U uvodnom tekstu pod nazivom „Ruža za Emili“, Marko Vešović opisao je svoj prvi susret sa ruskim prevodom poezije vrsne američke pjesnikinje.
- Nasumice otvorim knjigu i pri dnu stranice pročitam: „Naša žizn’ - Švejcarija“. Stih, koji sam pročitao „s nogu“, natjerao me da sjednem. Od iznenađenja. Ne samo zato što je izvrstan. Već što sam shvatio da je moj očaj švajcarskog porijekla. Što je drugo, ako ne Švajcarska, i to pljunuta, ovo što ja poodavno živim? U stvari, ovo se životom može nazvati tek iz učtivosti. Sve je goli red, obzirnost prema drugima, odsustvo ispada, osjećanja koja su ili umjerena ili ih nema - ko zna šta je od to dvoje gore - jednostavno: graždanin koji misli kako bog zapovijeda, ni premalo, ni previše čovječan, neko čiji smiješak veli: pustite me da životarim i da pustim druge da životare. „Naš je život - Švajcarska“ - zapisao je on.
Vešović je opisao kako su prvoklasne tvorevine Emili Dikinson učinile da njegov „mozak proradi“.
Toliko toga se rojilo u njemu: slike, slutnje, primisli - htjedoh da ostavim knjigu i da sjednem pisati vlastite stihove, ali htjedoh tek na tren: šta ako pisanje utuli ovaj plamičak u meni, šta ako se začas vratim u onog mrtvaca od maloprije? I silno zaželjeh da doznam kakve su te pjesme u izvorniku. Ne sjećam se da sam odavno nešto poželio toliko strasno. Sjesti i prevoditi ovu poeziju, svejedno što sam negdje pročitao da je neprevodiva. Ja ću njima da pokažem je li neprevodiva! Pa opet val slasti uz kičmu: vidi mene, vidi kako sam opet oran za bezumne poduhvate, opet sam onaj stari koji se lako da nagovoriti da potegne preko svojih snaga, onaj koji sebe stoput dnevno podsjeća na Jejtsov stih o Blejku koji je „u zid lupao glavom, dok mu Istina nije odgovorila“ - zapisao je on.
Vešović je objasnio da mu se tada njegovo „legendarno neznanje engleskog, u taj čas činilo sitnicom“.
- Onda se sjetih da mi je Jasna Levinger, negdje u prolazu, obećala: kad mi ustreba koja pjesma sa engleskog, neka joj se obratim, ima da mi je prevede, pa glava glava! Sjutradan „opričam“ Jasni kako sam pročitao dvadesetak pjesama Emili Dikinson na ruskom i ostao zabezeknut. Predložim joj da prevodimo tu genijalnu usjedjelicu - zapisao je Vešović.
O PJESNIKINJI:
Emili Dikinson rođena je 10. decembra 1830. godine u Masačusetsu, u gradiću Amherst, gdje je provela cijeli život, ako se izuzmu jedna godina kad je dovršila školovanje u ženskom seminaru u Maunt Holiouku, i otprilike desetak putovanja – dva u Boston, jedno u Filadelfiju, jedno u Vašington, a ostala u gradove blizu Amhersta. Umrla je 15. maja 1886. godine u kući gdje se rodila, nakon života posve lišenog vanjskih događaja, i čini se da je ostvarila ideal za kojim je jednom uzdahnuo Fokner: biti pisac o kome se mogu kazati tek tri rečenice: rodio se, napisao djelo, i umro. Kćer čuvenog pravnika, Edvarda Dikinsona, koji je bio jedan od stubova mjesnog puritanstva, u čijoj kući se živjelo i djeca se odgajala u znaku strogih vjerskih i društvenih tradicija Nove Engleske. Ipak je Emili bila dublje vezana za oca, i njen ambivalentan odnos prema njemu kao da preslikava njen dvosmislen odnos prema novoengleskom puritanskom duhu. Iako joj poezija posjeduje „instinktivnu nezavisnost“ koja ili odbacuje, ili prevazilazi, ili transcendira sve što joj je puritanski duh mogao pružiti, nema sumnje da u njenom načinu mišljenja i odnosu prema svijetu ima nečeg dublje puritanskog. Iz očeve kuće, u koju se povukla oko 1855. godine, gotovo uopšte nije izlazila do smrti. O razlozima za ovo povlačenje iz svijeta mnogo se nagađalo u pravoj poplavi njenih biografija, a navodilo se najčešće, kao glavni uzrok dobrovoljnog zatočeništva, njena nesrećna ljubav prema pastoru prezbiterijanske crkve u Filadelfiji, Čarlsu Vadsvortu. No čini se da je plodnije stvar posmatrati ne kauzalno već finalno: onih 1755 pjesama, nađenih u njenim ladicama iza njene smrti, bacaju mnogo više svjetla na njeno pustinjaštvo negoli ne znam kakva priča o ljubavnom slomu. Jer Dikinsonova je totalni pjesnik koji se kladio samo na jednu kartu, i uspio da sebe čitavog prespe u stihove koji su moćno svjedočanstvo da je riječ o jednom od najpotpunijih I najbogatijih života ikad proživljenih na američkom kontinentu, kako reče Alen Tejt, a mi bismo dodali: ne samo na američkom.
