Predstava „Everyman Đilas“ novi projekat Radmile Vojvodić, može se reći, samo je višeslojni prolog svega što se danas može kazati o čovjeku čiji je identitet obilježila kontroverza oko razvojnog puta jedne (dominantne) ideologije.
Otvarajući debatu, direktor Crnogorskog narodnog pozorišta Janko Ljumović podsjetio je da je na razloge za šire sagledavanje nove drame ove kuće.
- Debatu želimo da vodimo i zbog stvarnosti koju pozorišna publika živi, kao i zbog toga što želimo da se pozorište zalaže za javni prostor, i da je za njegov rad, za njegovu kapacitiranost da govori društvu nužan i interdisciplinarni pristup. Debata je nužna pozorištu, kao što je pozorište nužno društvu i zajednici u kojoj djeluje.
Uvod u višesatni niz opservacija istorijskih promjena ljevice, njenih predstavnika i ideologije, sudbinu Milovana Đilasa i - neizostavno - što to sve predstavlja u aktuelnom trenutku, počela je dramaturškinja Borka Pavićević. Upravo je ona radila na tekstu projekta Vojvodić, ali je, pak, istakla kako je svuda očigledan nedostatak rada dramaturga u pozorištu, čime je u prvi plan došla „deintelektualizacija, odnosno nemišljenje pozorišta“.
- Izuzev Zlatka Pakovića i Olivera Frljića, u Beogradu se pojam mišljenja – političkog pozorišta - u cjelini gubi. Teza „neka svako radi svoj posao“ dopala je i u pozorište, a prenosi se na kulturu, gdje djelatnost po fragmentima ima katastrofalne posljedice. Ovakva vrsta debata potrebna je svakog dana u pozorištu, i stjecište je programiranja, analize ideja, mnoštva stavova.
Potcrtavajući da je pitanje ljevice - pitanje moderniteta nakon kojeg nastaje varvarstvo, a desnice - svačije stvarnosti, Pavićević debatu vidi kao „susret učenja“ onih koji u njoj učestvuju, a pronalaženja rješenja „što mogu da učine za radničku klasu“. S druge strane, kao ilustraciju promjena sistema navodi kulturnu politiku Srbije kao najkonzervativniju, koja je „prava legitimacija desnice“, i posljedica pomirenja. Pozorište je živ politički organizam, dodaje, što se pokazuje upravo na slučaju onoga što se prezentuje u Srbiji.
Prljavi poslovi ljevice: Na otvoreni „dvoboj“ mišljenja i tumačenja ljevice i Đilasa, Pavićević je zatim pozvala troje sagovornika: Lanu Zdravković, Zlatka Pakovića i dr Živka Andrijaševića. I svako od njih je u izlaganje unio upravo onu crtu koja karakteriše njihov cjelokupan stvaralački opus.
Lana Zdravković, teoretičarka, publicistkinja, politička aktivistkinja, kulturna producentkinja i umjetnica iz Ljubljane, u centar je smjestila – anarhizam. Đilasa smatra nekim čije je razumijevanje demokratije bilo anarhično. A, kako je rekla, i sama je pripadnica tog svjetonazora, kada je razumijevanje politike i demokratije u pitanju.
- Tek ljevica i desnica zajedno čine parlamentarizam. Zato ne postoji kriza ljevice, već kriza koncepta predstavništva, odnosno parlamentarizma. Često geslo u Sloveniji - „Niko nas ne predstavlja“ - predstavlja krizu u smislu političke reprezentacije. Pobjeda demokratije nad socijalističkim totalitarizmom - koji je nastao kao suprotnost buržoaziji - pobjeda je administrativnih institucija, prava i ekonomije. Sve ostalo je nebitno, uključujući i mišljenje nekog stručnjaka – pravnika ili ekonomiste. Mogućnost izbora između mnoštva lijevih i desnih strana za politički participaciju, je prazna forma koja treba da obezbjedi postojanje demokratije. Ne treba zaboraviti da je i Hitler pobijedio na izborima, i da nikada nije uradio ništa protiv zakona. A u Hrvatskoj danas postoji refašizacija kroz referendume i mobilizaciju društva.
Zdravković dodaje kao je desnica „preuzela“ mobilizaciju od ljevice, pa „obmanom i varkom mobilizuju društvu, kao garant jednakosti koja to nije“. Ona podsjeća i da je demokratizacija danas – na globalnom nivou – proces koji prate bombe.
- U postosocijalističkim društvima danas lako padamo na priču o socijalizmu i komunizmu kao nečem lošem, i zamjenjujemo liberalnu demokratiju za nešto dobro. I Slavoj Žižek kaže da je „liberalna demokratija iluzija slobode, jer nam pravila određuju koncept slobode, a ustvari nemamo pravu autonomiju ili slobodu“. Pa, današnja ljevica uzima liniju popuštanja i sklapanja kompromisa sa svojim deklarisanim neprijateljima, kroz tačerovsko „profit ispred ljudi“! Zagovara umjetnost, a pretvara je u kulturnu industriju! Danas ljevica radi prljave poslove za desnicu i sve više razgrađuje pravu socijalnu državu. Ljevica i desnica trebaju jedna drugu, dopunjuju se i tako dugo opstaju.
Za nju je to „strah od istinske političke emancipacije i napretka“, u kojoj desnica ima determinisane stavove, dok ljevica svoj smisao postojanja pronalazi samo u „spasavanju ljudi od desnice“, i to „postavljajući svoj mlitavi duh kao suprotnost fašisoidnoj desnici“.
- Samoorganizovanost, čiji je cilj istinska politika emancipacije i anarhično razumijevanje politike, danas je suprotnost i ljevici i desnici – zaključuje ona.
Kad istorija izbriše povjest: Publicista i reditelj iz Beograda, Zlatko Paković, smatra da je međuzavisni odnos ljevice i desnice mnogo dublji, razorniji.
- Ne samo što ljevica za desnicu radi prljav posao, već i čist posao, pa je stvar kompleksnija i manije vidljiva. Tako i lijevi mislioci poput Alena Badjua i Žižeka spadaju u tu djelatnost obavljanja „čistog posla“ za „prvljav posao“ kapitalizma. A nisam siguran da ni mi nismo u toj službi. Samim tim, nije nam mnogo za vjevovti – samokritični je stav Pakovića koji dalje ističe potrebu nepoistovjećivanja morala i etike riječima da „svaka politika ima svoju etiku, ali je moral različit“.
On smatra da je kroz svoje autorsko ostvarenje Vojvodić iskazala „kompleksnost i probleme te razlike“, jer se naslanja na prvi programski, opasni tekst Đilasa „Anatomija jednog morala“. Kao prilog tome dodaje da je i sam napravio jednu vrstu posvete Đilasu knjigom „Anatomija nacionalističkog morala“ koja se bavi „nacionalističkom moralistikom Dobrice Ćosića“.
- Živimo smrt revolucije i pali smo ispod nivoa egzistencije. Ništa se stvaralački ne događa i više ne znamo šta ćemo, šta nam je činiti. Ali, Đilas nije žrtva - već kovač svoje sudbine, hrabar čovjek, u zanosu, siguran u ono što radi, i bira šta hoće da bude. Na kraju, završiće vijek kao liberalni mislilac, iako je socijalistički. I zato se postavlja pitanje - kako uopšte misliti? Naš moral nastao je u našoj revolucionarnoj borbi i mijenanju svijeta, a kada prihvatite građansku etiku, ulazite u novi diskurs. Đilas se borio protiv birokratizovanog socijalizma i klase koja, u ime svih, posjeduje državno dobro.
U moralnim okvirima, za Pakovića su nevladine orgnizacije savremeni oblik parazita. S druge strane, postoje one NVO koje se istinski bore za određena pitanja, ali na njima, pak, parazitira kapitalizam, pa ni u tim „enklavama slobode“ ne vidimo što je suština problema.
No, to je tek jedan od problema savremenog društva, naročito u Srbiji, za koju Paković kaže da je svoje stanje definisala televizijskom serijom „Ravna gora“.
- Male istine služe da podrže veliku laž. Kreću se u okviru istog morala, a suština se ne dovodi u pitanje. Tako su profašistički i antifašistički pokreti izjednačeni. Radi se o prikrivanju srži morala koji se nalazi u antifašističkoj borbi. Bio je to epohalni događaj tokom kojeg se stvarao specifičan moral, i sve se dijelilo. No, čim je došlo oslobođenje, 1944 – 1945. godine, bila je cijela jagma za vile na Dedinju. I tu dolazi do korupcije revolucionarnog pokreta, pravljenja partije kao privatnog posla, u kome državna bezbjednost prva profitira kontaktima sa stranim zemljama i vladama. Mislim da mi nećemo nikada izaći iz ovoga... Jer, na kraju, dolazi do kontrarevolucije. Ali ne ni sa 1989. godinom i Slobodanom Miloševićem, već u nezakonitoj pljački i utjerivanju društva u liberalne tokove... Od kraja '80-ih i SANU-a, istorija Srbije se strmoglavo prelila na njenu povijest, pa revolucija od 1941. do 1945. godine više nije povijest - već samo jedan istorijski događaj.
Svoje izlaganje Paković zaokružuje nimalo optimističnim stavom. Iako se nada da do revolucije mora doći, potcrtava da će ona nastati „iz same borbe“.
- Ali, ko će se boriti? Meki ljevičari? To nije ljevica. Borba će, čini mi se, nastati onog trenutka kada radnička klasa ne bude mogla ništa više da izgubi - osim svog života.
Crna Gora između nacionalne i lijeve ideje: Istorijski pristup prof. dr Živko Andrijašević „nadogradio“ je nacionalnim – crnogorskim predznakom. Zato potcrtava da je ovo jedna od prilika da se aktuelizuje „naučni problem crnogorske vizura fenomena ljevice“, jer se Đilas bez toga ne može razumjeti.
- Kad Đilas govori, iz njega govori Crna Gora. To je epski obrazac pobune, gdje je Đilas insistirao da bude u skladu sa guslarskim ambijentom koji ga je oblikova. On nesvjesno pravi predstavu od svoje žrtve, jer ne zna kako drugačije da odgovori na sve što mu se događa... Naša - naučna i druga – javnost ne prepoznaje potrebu da se sve to poveže. A Crna Gora je najbolji sljedbenik ondašnje ljevice.
Andrijašević zatim pravi vrlo jednostavnu i ubjedljivu paralelu ključnih događaja u crnogorskoj istoriji na sljedeći način: kada bi Crnogorcima izostavili Turke i ljevicu, ostali bi siromašni istorijom. Istoričarima, dodaje, od ljevice ostaje 13. jul, Đilas, i Ljubo Čupić sa osmijehom pred strijeljanje. Zato smatra neophodnim istraživanje o ideji ljevice, koje bi dalo odgovor na to što je ljevičarski pokret u Crnoj Gori, „koja je te prečica ideje koja je iz protestantskog svijeta stigla u Crnu Goru“.
Prema riječima našeg istoričara, izgleda da nam ljevica – iako je determinisala mnoge - nije dugo „trajala“. Pojašnjava da je upravo ona 1918. godine gurnula u stranu kosovski mit u Crnoj Gori, ali samo do AB revolucije 9. janura 1989. godine. Ipak, ostaje ta „privlačna snaga ljevice“, jer je riješila „na pravedni način crnogorsko nacionalno pitanje“.- Dvije dominantne ideje u Crnoj Gori su dobile svoju prepoznatljivost i teoretski ih najbolje obradili: nacionalna ideja i lijeva ideja. Ostale su prolazile, a ove dvije su ovdje proizvele najveću količinu istorije. Ljevica postaje dominantna nakon poraza nacinalne ideje 1918. godine - kada je poražena i srpska i crnogorska nacionalna ideja, jer ni jedni ni drugi nisu dobili što su očekivali. Ljevica nije bila pokret protiv socijalne nepravde, nego protiv socijalnog nemorala. Jer, to što ste siromašni, ne znači da treba da budete i bijedni, neuvažavani. A glavni crnogorski revolucionari su djeca neuvaženih očeva, potekli iz ambijenta koji im je govorio da to nije društvo koje ih uvažava. Ideološko opredjeljenje mora da vas dodirne, da bude ideja ustalasalog društva, sklono da na određene izazove revolucionarno reaguje. Čitva crnogorska istorija 18. i 19. vijeka, kada se borimo protiv nekog neprijatelja, je ideologija ustalasalog društva u kome svako dobija pravo da bude dio istorije, učesnik velike predstave, a kud ćete u Crnoj Gori nešto veće!
- Fenomen Đilas, u jednoj vizuri se nazire u drami Radmile Vojvodić, izraz je Crne Gore i njene priče, ali se njegovo opredjeljenje ne može razumjeti bez poznavanja ovog ambijenta – zaokružio je Andrijašević.
Zlatko Paković dodaje kako je veza nacionalnog i ljevice „klizav teren“, pa su tako Đilasu najbolji prijatelji pred kraj života bili Ćosić i Matija Bećković. No, o smatra da se teško može sagledati čitav problem, „kakav je bio Đilasov unutrašnji sukob i borba sa sredinom, sa najbližima“.
Vrijeme političkih mediokriteta: U publici jučerašnje debate bili su mnogi koje je na različite načine privukla mogućnost dijaloga o ljevici i, prije svega, Milovanu Đilasu. Tako su joj, pored ostalih, prisustvovali istoričar Dragutin Papović, publicista Milovan Radojević, glumac Tihomir Stanić, producent Sehad Čekić, pisac i predsjednik Matice crnogorske Dragan Radulović, jedna od prvakinja nevladinog sektora Daliborka Uljarević.
Nagrađivani književnik i publicista Milorad Popović na ljevicu gleda kao na modernitet, dok desnica predstavlja status quo.
- Đilas je najliterarniji revolucionar 20. vijeka. On je mnogo toga - i staljinista, i socijaldemokrata, i konvertit. Tako se i u predstavi jasno ocrtava postojanje desnice unutar ljevice. Đilas je posvećen ljevici kao komunista i socijaldemokrata, ali je, na kraju, tragičan lik.
Popović dalje kaže kako je istorijska ljevica potpuno drugačija od onoga što na danas predstavlja – „hibrid, nešto novo“. Dodaje i da je u Crnoj Gori sada treća generacija političkih mediokriteta, „kojoj oni revolucionari iz 1940-ih ne bi danas dozvolili da uzmu vlast, ni po cijenu života“.
- Ljevica danas postoji u uskim intelektualnim krugovima i marginalnim vanparlamentarnim strankama. Ona je i dalje osramoćena padom komunizma i raspadom SSSR-a. Ljevica je uvijek pitanje manjine. I došlo je vrijeme za novu ljevicu! Samo ne u ovoj našoj generaciji – zaključuje Popović.
Svojevrsni zaključak debate dala je rediteljka Radmila Vojvodić, koja je s posebnom pažnjom pratila što je sve u njenom komadu izazvalo reakcije prisutnih. Ona ističe kako se o kompleksnosti Đilasa govorilo „iz različitih društvenih okruženja“. Parafrazirajući njegovu misao da „nije važno što će biti sada, ili sjutra, već što će biti s nama i vama ako se ne usudite da mislite“, Vojvodić (svjesno) daje „umjetnički ton“ cijeloj polemici:
- Pitanje ljevice je utopističko. Ujedno je pitanje demokratije i što će biti sa nama ako se ne usudimo da mislimo. Jer politika kao profesija ne smije da postane instanca koja misli za nas, umjesto nas – zaključuje autorka predstave „Everyman Đilas“.
K.J.
Foto: PA, D. Miljanić
