Izložbom plakata dvostrukog naziva „'Pleme moje snom mrtvijem spava' P.P. Njegoš/'Pleme moje zaklano je' Rićko Mićunović“ poznata podgorička umjetnica sinoć se predstavila u lokalu „Blues Bar“. Na pitanje zašto se odlučila za takav naziv, ali i koliko je ovaj događaj vezan za aktuelni (životni) trenutak u Crnoj Gori, Mićunović kaže da sam početak definiše obilježavanje 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša.
- Njegoševa je „Pleme moje snom mrtvijem spava“, a moj komentar na to je „Pleme moje preklano je“. To je sponatano došlo. Nisam mnogo razmišljala o tome, a kako je tema bila aktuelna, onda sam i ja dala komentar. Iako je u „Gorskom vijencu“ ta rečenica bila u nekom, možda, tada aktulenom političkom kontekstu „malene ručice - malena snaga“, mislim da ona ima i drugu dimeniziju – da govori o budnosti, prisutnosti čovjeka. Prije dvjesta godina, spavalo se mrtvijem snom, a danas smo na sve to samo još dodali... Imamo izreku „spava kao preklan“ – e, pa to je taj momemant. Mislim da smo svi mi, ne samo ovdje, već cijelo čovječanstvo, u toj situaciji.
Osim na ovom, centralnom, i ostali plakati nose na njoj svojstven način oblikovane citate, sentence, poput „U Ljubavi su kratke noge“.- Eto, tu uopšte nije shvaćena poruka, a meni je to jednostavno – nadam se i vama. Imamo „U laži su kratke noge“ - znači da se laž brzo otkrije, ne može da se sakrije. A „U Ljubavi su kratke noge“ ima isti smisao, jer ni ljubav ne može da se sakrije. Poster „Uuu mmm“ je slikam, a talas slova koji ide preko nje je, u stvari, melodija. Ja na tom posteru samo pjevam. Uglavnom sa postera, bilborda, iz štampe dobijamo uput kako treba da živimo, šta treba da radimo, kako treba da konzumiramo; to je aranžiran život. Ovdje se radi o izloženom posteru i o pjevanju, ništa više od toga. Moja poruka nije uput nekome šta da radi, nego moje stanje, moja pjesma.
Na pitanje da li su ovi aranžmani njen odgovor na ono što nam život danas nameće, Mićunović odgovara:
- Naravno da su ovi posteri, kao medij koji sam ovdje uzela, moja reakcija na spoljne uticaje. Slovo, riječ, slika – poster, to je za mene direktna reakcija na nešto sa strane. I nije tišina, već reakcija.
A njene umjetničke reakcije su uvijek burne. Njima otvoreno govori o svemu što je tišti i na što, takođe, očekuje da i drugi reaguju. Doživljaji i reakcije publike na njenu umjetnost nerijetko su različiti – od podrške do opozicije. No, činjenica je da su njena djela nerijetko radikalna. To nam, donekle, pokazuje i ova izložba plakata, koja se može nazvati i neuobičajenom retrospekcijom rada Mićunović. Tim prije što već dvije decenije svojim performansima, drugačijim izložbama, uvijek predstavlja otklon od standardnog umjetničkog izraza.
- Ne mogu da poredim performans, sliku, crtež, video rad sa plakatima. Čim reaguješ na ono spolja, to je angažovani dio. Plakati nisu istinski kreacija iz mog, unutarnjeg intimnog bića, kao što su video rad, performans, slika i crtež. Uglavnom su moj svijet, moje stanje inspiracija mog rada. A ovaj dio sada bih, ipak, nazvala angažovanim. Nemoguće je da ovako živiš, a da ne reaguješ na taj pristisak! Ja nisam često u tom stvaralačkom polju, ali izgleda da se dobro čuje kadgod nešto radim.
Način na koji Mićunović stvara predstavlja dvostruki otklon: od tradicije i od likovne scene u Crnoj Gori.
- Član sam likovnih udruženja, izlažem, funkcionišem kao dio tog sistema; i to je dio mene. Ali, ne mogu da „uđem u šablon“, jer su to opet - institucije. A ja ne mogu u institucije, jer mislim da one danas nisu dobre, nisu na nivou koji ja očekujem. I radovi koje izlažem na tradicionalnim izložbama ULUCG su konstatni otklon od tradicionalnog. Ne radim to svjesno, nego je to prosto tako... Ja tako živim, mislim.
Kao stvaraoc koji je prepoznat upravo po otklonu od tradicije i otvorenom izražavanju mišljenja kroz o onome što je okružuje kroz njena djela, Mićunović bi – sasvim sigurno – u nekom drugom okruženju okupila mlade umjetnike koji dijele ovakve stavove. Međutim, to se u Crnoj Gori nije dogodilo.
- S puno entuzijazma, elana i želje sam počela da radim u Gradskom pozorištu. I nisam uspjela ništa da uradim. Sa konzervatorima – restauratorima, mojim kolegama po fakultetu, probala sam isto i - nije uspjelo. Na kraju, odustala sam od toga – zaključuje Rićko Mićunović.
K.J.
