Autori priče da je Njegoš 1833. napisao posvetu i stihove na jednom primjerku “Danice” iz 1826. godine, koji, po svemu sudeći, nije sačuvan, niti postoji, a time kao takav nikad i nije postojao, imali su namjeru njime da pokažu i prikažu kako je Petar II Petrović Njegoš precizno za sebe rekao da je Srbin, ali upleli su se u paukovu mrežu, jer su zaboravili da to i dokažu. Prosto: riječ je o još jednom neuspjelom pokušaju podmetanja i projektovanja srpske narodnosti Njegošu na osnovu nepostojećeg istorijskog izvora.
Piše: Novak ADŽIĆ
U istorijskoj nauci za spoznavanje onoga što je bilo, kako je i zašto nešto bilo, ko je što bio i činio, relevantni su, odlučni i presudni primarni istorijski izvori, u kojima se nalaze činjenice o tome. Stoga, zadatak istoričara je da, u metodološkom postupku, primjenom spoljašnje i unutrašnje kritike izvora, dođe do konstrukcije i sinteze o raznim fenomenima, procesima, odnosima, događajima i ličnostima u prošloj stvarnosti i, na koncu, o tome da saopšte ekspoziciju istraživačkog rada koja sadrži odgovore na istraživačka pitanja.
U tom pogledu, radi pouzdane i vjerodostojne predstave o prošlosti, uvijek treba imati na umu da su u tome postupku i u odnosu na temu istraživanja presudni originalni i autentični istorijski izvori.
Istorija kao sredstvo propagandne: Kada se radi o daljoj prošlosti pisani izvori su opredjeljujući. Istoričari koji se bave, i oni koji su se bavili proučavanjem ličnosti i djela Petra II Petrovića Njegoša imali su i imaju dužnost da metodologiju istorijske nauke dosljedno primjenjuju u svojim istraživanjima.
Naravno, to u praksi uvijek nije bilo tako, uprkos obavezujućim pravilima istorijskog metoda. Uvijek je bilo, i biće, istoričara, koji misle da je istorijska nauka sredstvo propagande i potvrđivanja ove ili one ideologije i politike, iako je istorijska nauka, po svojoj definiciji i funkciji, opredijeljena da kritički i činjenički istražuje i posmatra prošlost, nezavisno od dominantne državne i društvene ideološke paradigme.
Dakako, u kontekstu ove priče o ulozi i dužnosti istorijske nauke, postavlja se pitanje kako je i zašto ona, u opštem i pojedinačnom smislu, proučavala i tretirala ono što je svakako predmetom njene opservacije, a to je, pored ostalog, i izučavanje života istaknutih pojedinca, odnosno, značajnih istorijskih ličnosti, koje su imale tolikog uticaja da su obilježili jedno vrijeme u razvoju određene državne i društvene zajednice. Kako je Petar II Petrović Njegoš istaknuta ličnost Crne Gore XIX vijeka, posebno je bio interesantan istorijskoj nauci i istoriografiji na našem prostoru i šire.
Njegoševo nasljeđe: Istoriografsko nasljeđe o Njegošu je impozantno i voluminiozno, u kvantitativnom i kvalitativnom smislu. I pored mnogobrojnih značajnih studija (rasprava), monografija, udžbenika, priručnika, članaka, priloga, eseja i drugih vrsta naučnih radova o Njegošu, postoje i oni, koji čine istoriografko nasljeđe na južnoslovenskom prostoru i šire, a koji su takvog profila i sadržine da ne predstavljaju naučni doprinos u spoznaji njegove ličnosti i djela.
O Njegošu se puno pisalo u skladu sa naučnim kriterijumima, ali se o njemu pisalo i njegovo djelo interpretiralo i u vannaučne svrhe. Pisalo se o njemu i na takav način da je Njegoš i njegovo djelo predstavljano onakvim kako su apriori htjeli neki istoričari, istoriografi i drugi poslenici javne riječi da ga prikažu, a kako bi on postao sredstvo u funkciji određene politike, ideoloških i propagandnih projekata i ciljeva. U istoriografskom nasljeđu o Petru II Petroviću Njegošu susrijećemo se i sa radovima koji su opterećeni nedostatkom primjene pravila istorijske metodologije, te koji su determinisani pristrasnošću i namjerom istoričara i istoriografa da Njegoša (vladiku Rada) prikažu onakvim kakvim oni žele da je trebao biti ili da je bio onakav kako se činjenički, faktografski, u skladu sa primarnim neposrednim istorijskim izvorima ne može dokazati ili potvrditi da je bio.
Originali falsifikata: U tom pogledu puno je falsifikata učinjenih sa ciljem da se dokaže navodno Njegošev srpski nacionalni identitet, a da mu se odrekne crnogorska državotvorna, etnička, nacionalna, kulturna, jezička, tradicijska, običajna i druga pripadnost i vlastito opredjeljenje, koje je više puta i na više mjesta iskazivao.
Kako bi Njegoša smjestili u zamišljeni srpski nacionalni i ideološki ram i kontekst, neki istoriografi, u svojim radovima, rukovode se time da i po cijenu providnih falsifikata i izmišljanja, domišljanja i fantazija, posrbe Njegoša, kako bi lakše, preko njegove istorijske ličnosti, kolektivno mogli posrbiti, odnosno, denacionalizirati i asimilirati Crnogorce. Brojni agitatori, u cilju posrbljavanja Njegoša, u svojim radovima konstruišu, eksploatišu i propagandno nameću i očevidne primjere falsifikovanja, podmetanja i izmišljanja navodnih “dokaza” o Njegoševoj nacionalnoj i etničkoj pripadnosti. I sve to pod firmom navodne “naučnosti” serviraju naučnim, stručnim i laičkim krugovima.
U tom smislu podmetali su se Njegošu napisi anonimnih autora i to je proglašavano i pripisivano Njegošu kao da je njegovo autorsko djelo. Umjesto da se ponude istorijski dokumenti sačuvani u originalu i koji su autentični, objavljuju se u pješničkoj formi tvrdnje kako je Njegoš pisao da je srpske narodnosti, a da je pritom nikad ne ponudi taj tekst, dokument, u originalnoj i autentičnoj formi ili u faksimilu, da bi istraživači imali prilike da ga provjere i utvrde da li je to ili nije Njegoševa misao, iskaz, dat u književnoj formi ili uopšte u bilo kojemu pismenom obliku.
Tako se tvrdi, i to maksimalno eksploatiše, da je navodno Njegoš primjerak kalendara “Danica” Vuka Stefanovića Karažića iz 1826. godine na Lovćenu na Đurđevdan, ljeta 1833. poklonio užičkom episkopu Nikiforu Maksimoviću i da mu je napisao svojeručno posvetu, koju nije potpisao, nego je umjesto potpisa napisao stihove u kojima tobože Njegoš veli, pored ostaloga, “Srpski pišem i zborim/svakom gromko govorim/narodnost mi srbinska/um i duša slavjanska”.
Istoriografija, koliko je poznato, do sada nije heruistički uspjela pronaći i objaviti original i autentični primjerak pormenutog kalendara, na kojemu se nalaze navodna Njegoševa posveta i stihovi. Uprkos toj činjenici, plasira se za istorijsku nauku neodrživa konstrukcija da je to Njegoševo autorsko djelo, iako se oni koji to tvrde nijesu potrudili da ponude vjerodostojan dokaz ta takvo nešto.
Agilni agitatori: Najzapaženiji agitator u tome pogledu bio je dr Ljubomir-Durković Jakšić i od njega su najčešće kasniji agitatori preuzimali konstrukt, koji predstavlja akt podmetanja iskaza o Njegoševom etničkom i nacionalnom opredjeljenju i pripadnosti.
Dr Ljubomir Durković-Jakšić u knjizi “Mitropolija Crnogorska nikada nije bila autokefalna” (štampano izdanje, Udruženi izdavači: Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve i Mitropolija Crnogorsko-primorska, Beograd - Cetinje 1991., biblioteka "Sveti Petar Cetinjski", posebna izdanja, knjiga 1; Recenzent: Episkop šumadijski dr Sava, uredio i za štampu pripremio: Gradimir Stanić, fotografije: Rade Živković), piše da se užički episkop Nikifor “sa Njegošem “peo i na Lovćen, na Đurđevdan 1833, pred odlazak za Srbiju, i za uspomenu dobio je na poklon od Njegoša Vukovu Danicu iz 1826, u kojoj je Vuk objavio svoj opis ovčarsko-kablarskih manastira. Tom prilikom napisao mu je posvetu: "Dobrom hristijaninu g-d preosvećenom užičkom ep. Nikiforu, o Đurđevudne, Na Lovćenu, ljeta 1833", pa je mesto potpisa napisao sledeće stihove:
"Ime mi je vjeroljub,
prezime mi rodoljub.
Crnu Goru, rodnu grudu
kamen paše odasvuda.
Srpski pišem i zborim
svakom gromko govorim:
narodnosti mi srbinska,
um i duša slavjanska."
Ispod ove Njegoševe posvete episkop Nikifor je dopisao:
"Ko se popo na vr Lovćena
nek prebiva onđena.
i sunca koje nam svima treba."
Tako konstatuje dr Ljubomir Durković Jakšić, a u fusnoti navedene agitacione knjige, broj 98., umjesto na izvor za takvu tvrdnju, poziva se na samog sebe i nijednog drugog istoriografa. Zapravo, da bi svoju konstrukciju potkrijepio, u nedostatku izvora i druge literature, dr Ljubomir Durković-Jakšić, poziva se na svoju knjigu, Episkop žički Nikifor Maksimović i mladi Njegoš, Kraljevo, 1980, str. 25-56.
I prije Ljubomira Durkovića-Jakšića bilo je tvrdnji da su pomenuta posveta i stihovi Njegoševo autorstvo, iako i ostali pisci i priređivači sabranih djela Vuka Stefanovića Karadžića nijesu našli za shodno da objave original ili faksimil originala tih tobožnjih Njegoševih iskaza. Prije Ljubomira Durkovića-Jakšića o istom pitanju pisao je 1963. godine, Milisav D. Protić, protojerej Srpske pravoslavne crkve, koji je bio glavni i odgovorni urednik časopisa “Pravoslavlje”, u osnovi na istovjetan način kao i Ljubomir Durković Jakšić.
Od Ljubomira Durkovića Jakšića kasniji istoričari, pisci, publicisti preuzeli su ove stihove, iznoseći vrijednosni sud da je Njegoš ovime jasno rekao ko je i što je po etničkoj i nacionalnoj pripadnosti i opredjeljenju. Da bi dokazali da je navodno Njegoš ovime jasno i nedvosmisleno rekao da je Srbin iz pomenute Durković-Jakšićeve knjige višestruko sporni navodni Njegošev stihovani iskaz preuzeli su i Vladimir Jovićević i Budimir Aleksić u knjizi “Crnogorsko pitanje”, Komovi, Podgorica, 2004 str. 201.
Pomenuti dio članka citiran po knjigama dr Ljubomitra Durkovića Jakšića zaslužuje pomnu i temeljnu analizu. Ovom prilikom ćemo se kratko osvrnuti na nekoliko aspekata ovoga pitanja.
Argumenti pobijanja teze: U crnogorskoj istoriografiji tvrdili su da su pomenuta posveta i stihovi bez Njegoševog potpisa falsifikat, podmetanje i izmišljanje, te da se to ne može dokazati kao Njegoševo autorsko djelo, prof. dr Vojislav P. Nikčević i posebno prof. Sreten Zeković, koji je na valjan način osporio Protićeve i Durković-Jakšićeve navode, ističući da se u cilju posrbljavanja Crnogoraca pomenuti stihovi “drsko pripisuju Njegošu” bez “vjerodostojnoga dokaza i Njegoševoga potpisa”. Profesor Sreten Zeković navodi da Milisav D. Protić objavljuje tekst tobožnje Njegoševe posvete, koji glasi: “Dobrom hristijaninu i učitelju g-d Preosvjaščenom užičkom ep. Nikiforu, O Đurđevdanu. Na Lovćenu, ljeta 1833.”
Zeković potom konstatuje da Protićeva varijanta posvete ima razlike u odnosu na Durković-Jakšićevu, pa u stihovima koje objavljuje Protić stoji riječ “veroljub”. Za istorijsku nauku vrlo je bitna Zekovićeva analiza koja glasi: “Milisav D. Protić piše da je episkop Nikifor Maksimović, kada se vrnuo iz Crne Gore, u Čačak donio, kao dar od
Tamo poradi toga što su ova posveta i stihovi posve sporni, nijesu objavljeni ni u jednom od toliko izdanja cjelokupnih djela
Protićeve i Durković-Jakšićeve konstrukcije i elaboracije imaju suštinske naučne defekte, odnosno, ne odgovaraju na esencijalna pitanja, koja su ključna u pokušaju rješavanju problema da li su posveta i stihovi Njegoševi ili ne. To što su oni napisali i od njih nekritički drugi autori preuzimali sporno je iz više razloga:
Prvo, ni Milisav D. Protić, ni Ljubomir -Durković Jakšić, ni svi kasniji pisci koji su od njih preuzimali pomenute stihove i navodnu Njegoševu posvetu, nikada do sada nijesu naučnim krugovima i javnosti ponudili originalni i autentični primjerak “Danice” iz 1826. godine, na kojemu se nalazi, bez potpisa, navodno Njegoševa posveta i stihovani iskaz.
Drugo, za Njegoševa života nije pozanto da je ikada i igdje objavljena, štampana ova navodno Njegoševa posveta i stihovi.
Treće, oni tvrde da je Njegoš nešto napisao, a nijesu došli do izvornika kojim bi to dokazali i potvrdili da je to Njegoševo djelo. Do sada istorijska nauka je uskraćena da može provjeriti te njihove navode, jer izvornika navedenog primjerka “Danice” iz 1826. godine nema ili još uvijek nije pronađen, te prema tome do sada nikada nije fototipski objavljen ili makar izložen i dostupan na uvid zaisteresovanim istraživačima. Tvrdnje da se nalazio u biblioteci jednog manastira koji je u ratu razoren su za istorijsku nauku neozbiljne. Kako nema izvornika, odnosno, primarnog istorijskog izvora, dokumenta u originalu, kopiji ili faksimilu originala, istorijska nauka nije u prilici da može konstatovati da su pomenuti stihovi i posveta Njegoševo autorsko djelo. Ostavljamo mogućnost da možda taj primjerak “Danice” iz 1826 i negdje i postoji sa pomenutom posvetom i stihovima, ali do sada, koliko je poznato, on nije nikada objavljen, niti istorijska nauka zna đe se nalazi, đe se može pronaći, da ima uvid u njega i da se posveti njegovom izučavanju.
Četvrto, kako pomenuti pisci nijesu objavili prvorazredni istorijski izvor o tome ostaje da istorijska nauka njima “vjeruje na riječ”, što je u naučnom smislu neprihvatljivo.
Peto, kako nema originala ili kopije originala pomenute posvete i stihova, te kako i na posveti, sve i da je postojala, recimo, da se pretpostavi da je tako (a to do sada ničim nije dokazano), nema potpisa Njegoševa na pomenutom fantomskom primjerku “Danice”, na osnovu dosadašnjih saznanja može se zaključiti da se radi o besmislenoj konstrukciji koja nema uporišta u istorijskim činjenicama, a time ni značaja za istorijsku nauku.
Neodržive istorijske pretpostavke: Pod, inače, u nauci neodrživom pretpostavkom, da je ta posveta postojala i da postoji, ne može se naučno utvrditi i dokazati da je to Njegoševo djelo, jer na toj posveti i stihovima nema Njegoševog potpisa.
Dakle, ne može se proglasiti autorskim djelom posveta i stihovi anonimnog autora, što znači da nema utvrđenog i priznatog autorstva tamo đe nema svojeručnog potpisa na posveti i stihovima onoga koji nešto piše ili posvećuje. Uzmimo čak i da je Njegoš napisao pomenutu posvetu i stihove, postavlja se pitanje zašto ih nije potpisao? Standard, praksa, dobar običaj je da se tekst posvete, vlastoručno pisan, potpisuje od strane autora, pisca, posvete ili drugog teksta, inače autorstvo je sporno, odnosono, ne može se dokazati, te se, prema tome, može konstatovati, sve i da je takva posveta sa tim i takvim stihovima postojala, da je to djelo anonimnog, nepoznatog autora. Pripisivati da je Njegoš napisao nešto što nije potpisao za istorijsku nauku je potpuno bez značaja, potpuno besmisleno. I u istorijskoj nacuci vlada princip: ko nešto tvrdi, taj mora to i da dokaže: Ovdje konkretno postoji tvrdnja, ali bez dokaza.
Postavljaju se brojna pitanja. Kakva je to posveta bez potpisa, monograma, autografa onoga koji posvećuje; zar nije logično da se posveta ne čini tuđem djelu, nego valjda na svojemu i čiji su to stihovi ako nijesu potpisani od onoga koji ih je, navodno, napisao?
Na kraju: ako taj originalni primjerak “Danice” iz 1826. godine, sa posvetom i stihovima, stvarno postoji, zašto - evo 170 godina od svog postanka - nije objavljen, učinjen dostupnim nauci u formi ili originala ili fototipskog izdanja. Zašto u tom smislu “Danica”, ako je sačuvan taj primjerak, ako postoji, nije reprintovan, pa da se grafološkom ekspertizom može izvršiti upoređivanje sa sačuvanim rukopisnim u originalnim Njegoševim bilješkama i drugim tekstovima i utvrdi da li je to Njegošev rukopis ili nije.
Autori priče da je Njegoš 1833. napisao posvetu i stihove na jednom primjerku “Danice” iz 1826. godine, koji, po svemu sudeći, nije sačuvan, niti postoji, a time kao takav nikad i nije postojao, imali su namjeru njime da pokažu i prikažu kako je Petar II Petrović Njegoš precizno za sebe rekao da je Srbin, ali upleli su se u paukovu mrežu, jer su zaboravili da to i dokažu. Prosto: riječ je o još jednom neuspjelom pokušaju podmetanja i projektovanja srpske narodnosti Njegošu na osnovu nepostojećeg istorijskog izvora.
