Od vremena kada se televizija stvarala u jednom studiju, kada je jedan predajnik sliku slao na područje cijele nekadašnje Jugoslavije, do danas kada se program može praviti sa dvije male kamere i par reflektora, prošlo je pola vijeka. Taman onoliko koliko Oliver Mlakar, jedan od najpoznatijih voditelja ovih prostora, djeluje na radio-televizijama, pravi sagovornik da nam „iz prve ruke“ ispriča što se sve dešavalo u tom vremenu. Ali, prije svega, što je glavna razlika između onoga što se putem televizije prikazivalo nekada i sada.
-Mislim da su se nekada puno ozbiljnije radile emisije, da su ih radili probrani ljudi. Nije mogao baš bilo ko ući u studio i napraviti emisiju! Autori su bili jako važni. Mislim da je danas u tome veliki nedostatak. Neću reći da nema kvalitetnih emisija, ali one se često utope u tu histeriju koja se vrti, te reklame, tu agresiju, da tako kažem. Ali, i u gledanju treba biti umjeren, kaže Mlakar za Portal Analitika.
Na pitanje koliko su ratne okolnosti devedesetih izmijenile suštinu medijskog programa i da li je tada, umjesto kulturno-obrazovnog i informativnog, putem televizije naše domove stizalo ono najgore što se dešavalo oko nas, Mlakar kaže da je i toga, na žalost, bilo. Tada su, dodaje, „ekrani bili preplavljeni groznim slikama, koje su se ljudima urezale sjećanje“. To, pak, ne smatra razlogom zbog kojeg su rijaliti programi danas najgledaniji.
- Mislim da je nesretna Amerika preplavila svijet s nekim svojim programima niske razine, koji privlače nekakve niske strasti, želju za špijuniranjem. Velike zvijezde su ljudi koji nastupaju u tim nekim rijaliti programima – s nevjericom i čuđenjem kaže čuveni voditelj, pored ostalog, „zaštitno lice“ nekadašnjeg kviza „Kviskoteka“.
Dok Italija ima Pipa Bauda i Majka Bonđorna, prostor nekadašnje Jugoslovenske radio-televizije imao je – Olivera Mlakara. Otkriva nam da je upravo Majk Bonđorno bio njegov uzor.- U mladosti sam ga gledao i oponašao. Oni su imali sreću malo više nego ja: ostali su da rade do kraja svoga životnoga vijeka. Kod nas to nije slučaj - kad si stekao uvjete za mirovinu, pošalju te kući i kažu ti „Zbogom!“ kao da te nikada nije ni bilo... Gledateljstvo je to koje je, ipak, ocijenilo, i bio sam široko prihvaćen. Vidite, još uvijek postoje oni kojima sam ostao u lijepom sjećanju – zaključuje Mlakar u intervjuu za Portal Analitika.
ANALITIKA: Otvarajući Internacionalni televizijski festival u Baru, rekli ste da Vam je velika čast što baš Vi otvarate 18. izdanje. Ali, čast je i samom festivalu što ste Vi ovdje. Što je za Vas značilo da otvorite festival posvećen – televiziji, na kojoj toliko dugo radite?
MLAKAR: Kad sad pogledam sa strane, mislim da je to i logično. Ako se radi o televizijskom festivalu, prirodno je da se jedan čovjek koji je cijeli svoj život vezao uz televiziju nađe u toj situaciji. Iako je uloga samog otvaranja bila za mene velika čast, jer to stvarno nisam očekivao - da su me se sjetili i pozvali. To sam shvatio kao veliko priznanje! Jako sam se ugodno osjećao i još se ugodno osjećam ovdje, sa svim ovim dragim domaćim ljudima. Nadam se da nisam iznevjerio povjerenje.
ANALITIKA: Vi ste osoba čiji se lik toliko decenija provlači kroz najzabavnije i najgledanije TV programe, ranije na Jugoslovenskoj radio-televiziji, kasnije na Hrvatskoj radio-televiziji; sinonim ste onoga što bi se moglo nazvati - „klasa“. Ako bismo pravili paralelu sa italijanskom televizijom, koju i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori mnogi prate, mogli bismo Vas uporediti sa Majkom Bonđornom i Pipom Baudom. Što je potrebno da neko toliko dugo bude aktivan na televiziji?
MLAKAR: Tu nema nekakvog recepta. To je, mislim, bio nekakav sticaj okolnosti. Počeo sam da radim kada se rodila televizija na ovim područjima i jedan sam od prvih spikera i voditelja na tadašnjoj televiziji. Počeo sam na Radio Zagrebu '58 -1958, da ne bude zabune! Dakle, jako davno. Nakon toga sam prešao na televiziju i cijeli vijek tu ostao. Kako je počelo, tako sam se i ja pomalo učio. Naravno, ispočetka sam bio nikakav, jer sam bio uplašen, i sputan, i zbunjen, ali se čovjek tjekom vremena ipak nauči tom poslu. I gledatelji su me tako prihvatili.
Teška je usporedba sa jednim Pipom Baudom ili Majkom Bonđornom. Oni su bili moji uzori! Recimo, Majk Bonđorno je to bio: u mladosti sam ga gledao i oponašao. Oni su imali sreću malo više nego ja – iako ja nisam nesretan, moram reći da sam jako zadovoljan svojim životom. Oni su ostali da rade do kraja svoga životnoga vijeka. Majk Bonđorno je do smrti radio i imao svoju emisiju. Kod nas to nije slučaj; kod nas, kad si stekao uvjete za mirovinu, onda te pošalju kući i kažu ti „Zbogom!“ kao da te nikada nije ni bilo, iako si radio, recimo, 50 godina na toj televiziji. No, ipak su ljudi znali cijeniti ono što ja radim. Gledateljstvo je to koje je, ipak, ocijenilo, i bio sam široko prihvaćen. Vidite, još uvijek postoje oni kojima sam ostao u lijepom sjećanju.
ANALITIKA: A što se to sve izmijenilo za tih pola vijeka, koliko ste radili na radiju i televiziji? Što televizija danas predstavlja, a što je predstavljala u onom najinteresatnijem dobu - sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka?
MLAKAR: Teško mi je to u dvije rečenice definirati. Promjene su bile postepene. Kako smo počeli i rasli s televizijom, pratili smo njen razvoj. Gotovo i neprimjetno su se događale te promjene. Kada se uporedi danas i ono od prije 30, 40, 50 godina, promjene su goleme. Vidite i sami o čemu se radi: nakada je bio jedan televizijski studio, zatim i dva-tri televizijska studija, a samo jedan odašiljač koji je slao sliku na cijelo područje ondašnje Jugoslavije. Danas je bezbroj malih i velikih televizija – komercijalnih, privatnih, javnih servisa, itd. Danas se televizija može raditi i sa dvije male kamere veličine jednog foto-aparata, sa jednom prostorijom, par reflektora i jednim odašiljačem – i imaš program! On, jasno, nije uvijek najkvalitetniji...
A kada govorimo o kvaliteti, mislim da su se nekada puno ozbiljnije radile emisije, da su emisije radili probrani ljudi. Nije mogao baš bilo tko ući u studio i napraviti emisiju! Autori su bili jako važni. Mislim da je tu danas veliki nedostatak - da nema te kvalitete. Neću reći da nema kvalitetnih emisija. Naravno da ih ima, ali one se često utope u tu silnu gungulu na tim ekranima, u tu histeriju koja se vrti, te reklame, propaganda - tu agresiju, da tako kažem. Ali, i u gledanju treba biti umjeren. Ne treba se previše vezati za ekrane, nego gledati ono što vas zanima, posvetiti se tome, pogledati ono što je dobro, zanimljivo. I onda ćemo svi biti zadovoljniji.
ANALITIKA: Da li su, možda, neke okolnost – na žalost, vrlo ružne – koje su se dogodile devedesetih, uticale da u svaku kuću, umjesto kulturno-obrazovnog i informativnog, putem televizije uđe ono najgore što se dešavalo oko nas?
MLAKAR: Da, bilo je toga, na žalost. Ali, i to je bila jedna neminovnost jer smo se razišli na neprimjeren način. Moglo je, i moralo, sve to biti puno civiliziranije. Recimo, Česi i Slovaci su se rastali civilizirano, a mi smo se počeli ubijati. I to je donijelo, naravno, neke animozitete i osobne tragedije. To je ono što se uistinu ružno dogodilo. Ne bih volio o tome govoriti, jer svi znamo gdje je počelo, tko je počeo i zašto je počelo. Ali, na žalost, vidite da nas je to dovelo do nekih situacija kada su ekrani bili preplavljeni groznim slikama, koje su se, naravno, ljudima urezale sjećanje.
ANALITIKA: Da li je i to razlog - uz popularni trend koji širom svijeta i na kome se insistira - da rijaliti programi, koji nude obilje svega i svačega, a najmanje primjerenog sadržaja, budu najgledani? Čak i stalno gledani – kad sve već pomenuli da treba biti umjeren u gledanju.
MLAKAR: Naravno. Teško je reći da su oni događaji pridonijeli tome. Mislim da je nesretna Amerika preplavila svijet s nekim svojim programima niske razine, koji privlače nekakve niske strasti, želju za špijuniranjem, „gledanje u tuđi lonac“, što mi je nekako neshvatljivo da nekoga to može zanimati. Nisam nikada mogao to gledati, niti pratiti. Ali, čitam u novinama da su velike zvijezde ljudi koji nastupaju u tim nekim rijaliti programima. To je, baš, nešto čudno.
ANALITIKA: Da s vratimo na Vaših radnih pedeset godina. Čemu biste se najrađe vratili: da li je to, baš, popularna „Kviskoteka“, ili možda počeci Vašeg rada, ili nešto sasvim drugo što je bilo manje gledano, ali je Vama predstavljalo veće zadovoljstvo?
MLAKAR: Tu nemam nikakve dileme. Mislim da je to „Kviskoteka“, koja je apsolutno bila na prvom mjestu. To je program koji je bio jako dobro koncipiran. Autor Lazo Goluža je to odlično napravio; vidi se to i po popularnosti emisije, i ona je apsolutno na prvom mjestu u mojoj karijeri. Uvijek bih se tome rado vratio. To je bio kviz znanja - baš pravoga znanja - i tu su dolazili ljudi koji su imali što pokazati. I oni su mogli, uistinu, prenijeti to znanje svima koji su to željeli. A, u to vrijeme je bilo puno takvih: ulice su bile prazne četvrtkom navečer kada se emitirala „Kviskoteka“. Ljudi su htjeli gledati, ali ne samo naučiti, već i doživjeti nekakve zgodne situacije, jer su rubrike bile zgodne: Asocijacija, pa Detekcija, pa otkrivanje nekih „skrivenih“ osoba, pa odgovori na brza pitanja... Dakle, jedan kviz koji apsolutno zaslužuje da se o njemu još govori i da se njemu i vrati, kada bi to bilo moguće.
ANALITIKA: Što ste Vi sve naučili iz „Kviskoteke“?
MLAKAR: Malo, na žalost. Čovjek je grešno biće... Nešto sam „pokupio“. Ali, kad radiš taj posao, kad si koncentriran na pravila, propozicije, više ti je pažnja usmjerena na to da pripaziš na točan odgovor, da ne pogriješiš, nego da usvojiš sva ta znanja. Bilo bi nemoguće, puno je toga bilo... Nešto ostane u čovjeku, ali koliko – to nisam siguran.
ANALITIKA: Kada pogledate iza sebe, na sve što ste uspjeli, nesumnjivo je da ste i danas zvijezda, iako kažete da ne volite tu riječ. Ona se sada vezuje za nešto drugo, za neke druge kvalitetete – ili ne-kvalitete. No, činjenica je da ste na ovim prostorima sinonim nekoga čiji je način prezentiranja, vođenja, uvijek bio na izuzetno visokom nivou. Što je danas potrebno da bi neko postao popularan poput Vas - profesionalno orijentisan i da stvarno zna da radi svoj posao?
MLAKAR: Teško mi je to reći. To je opet kombinacija nekakvih vrlina, sposobnosti, koja se u jednom određenom trenutku, kod jedne određene osobe skupi u tom času, i to onda da nekakav rezultat. To je, jednostavno, sticaj okolnosti, da tako kažem. Vjerojatno je potrebno imati neki pristojan način komuniciranja s ljudima, nekakav ugodan glas, možda „primjereni stas“, kako bi se to reklo.
I, što je možda najvažnije, imati dosta šanse raditi. Jer bez te šanse, bez puno rada i puno iskustva, teško se postiže uspjeh. Ja sam imao sreću da sam dosta radio, da sam imao vremena i da se popravljam. Uvijek sam nastojao gledati emisije koje radim. Ako si dovoljno samokritičan, uvijek možeš pronaći nešto što bi se moglo popraviti. I onda, možda, nakon 20-30 godina – postaneš dobar voditelj.
ANALITIKA: Kako je porodica gledala na Vaše česte angažmane?
MLAKAR: Imali su razumijevanja. Moja supruga Dunja je bila strogi kritičar. Ona je gledala ono što ja radim, uvijek je imala primjedbe i to mi je isto puno pomogla. Ona je tu bila dobronamjerna, željela je da to bude dobro, i onda sam vrlo rado čuo njezine kritike koje su, ponekad, bile dosta oštre, ali su mi donijele neku korist, naravno. Djeca nisu patila, bio sam dosta vezan uz obitelj. Uvijek sam nastojao da mi posao ne bude sve u životu, nego da mi važniji dio bude moja obitelj, a – posao je posao. Poslije posla sam uvijek žurio kući i bio sretan uz svoju obitelj.
Kristina JERKOV
Foto: ITF/Media Pro
