Sudeći po premijernoj publici, za koju Mađeli ističe da je „svugdje na svijetu beskonačno neduhovita“, kultura se mjeri željom da se bude u korak s vremenom. Ili, pak, da pruži priliku nečemu što je drugačije. A to drugačije može biti i publika – samo je devedest stolica bilo postavljeno pored improvizovanog bazena na sceni nacionalnog teatra, sa kojih je mogla da se prati podgorička premijera komada. Bili su tu članovi tima koji je radio na predstavi: Željka Udovičić, Ivanka – Vana Prelević, Hans Georg Šafer i Leo Kulaš, direktori CNP-a i „Zetskog doma“ – Janko Ljumović, Lidija Dedović i Slobodan Božović, zatim glumica Žaklina Oštir, koja je članica Savjeta CNP-a, glumci mlađe generacije oba nacionalna teatra, istoričarka umjetnosti Svetlana Racanović, i saradnica i koleginica Mađelija, Radmila Vojvodić.
Ipak, ne bi se moglo reći da je to bilo izvođenje „za porodicu i prijatelje“, jer su publiku činili i oni koji su za teatar tijesno vezani, kao dio višedecenijske publike ili kreativnih timova koji stvaraju na scenama regiona. I upravo će na tim scenama, kako je najavio Mađeli, ova predstava uskoro gostovati.- Ovo je bila ne samo premijera u Podgorici, nego i „putna varijanta“, jer nas već zovu da gostujemo. Iako imam puno obaveza u Italiji u svom teatru, nadam se da ću nastaviti da ovo izvodim – kazao je on.
Iako je za njega „ogromna promjena“ igrati komad u bazenu, kao što je to bio slučaj u Hotelu „Fjord“ tokom ovogodišnjeg festivala Kotor Art, i na pozorišnoj sceni, autor komada i jedan od najznačajnijih savremenih pozorišnih stvaralaca Evrope kaže da komad „Njegoš i ja“ predstavlja njegovu „priču o Crnoj Gori“, u koju je prvi put došao kao mladić, na poziv glumca Vlada Popovića („koji je, nažalost, prerano umro“) i Danila Kiša. Poslije toga, dodaje, u Crnu Goru nije dolazio skoro 25 godina, do postavljanja „Malograđana“ na scenu CNP-a.- Bilo je to nezaboravno putovanje, jer sam bio sa Danilom 22 dana u Crnoj Gori. Za mene je ta netaknuta Crna Gora bila kao da sam ušao u neku bajku. Nisam mogao ni da zamislim tolike kontraste! I tada mi je smetao Hotel „Fjord“, a možete misliti kako mi sada smeta ova dalja cementifikacija, u svim oblicima. To mi ide na živce! Nadam se da će neke stvari početi da se poštuju i da će ljudi shvatiti da te ljepote moraju da se sačuvaju – kaže Mađeli osvrćući se na više od četiri decenije u kojima je ovdašnji (urbani) pejzaž izgubi svoj (civilizacijski) identitet.
Zato je, nastavlja, „Njegoš i ja“ priča o jednom životu, o izgubljenim bojama, glasovima, ideologijama, suštinama, utopijama u koje još uvijek vjeruje. I, mada je usamljen u tom razmišljanju, kroz osmijeh kaže da „bandu nije promijenio“.
- Možda imam sreću da se u Crnoj Gori krećem u divnom društvu, u jednom „rezervatu“. U čitavom ovom prostoru nalazim nešto što je potpuno posebno. Iza svih dramatičnih situacija - jedno nevjerovatno strpljenje, i jednu mekoću, i tempo života koji je na zapadu potpuno izgubljen.
Mađeli na kraju kaže da je podgorička premijera za ansambl predstave, u stvari, bila generalna proba, jer nisu igrali duže vrijeme, pa su ih adaptacija i vraćanje komadu prilično umorili.
- Drugo izvođenje će biti fluidnije i duhovitije. A premijerna publika je svugdje na svijetu beskonačno neduhovita – potcrtava on.
S tim su saglasni i dvoje mladih glumaca, Karmen Bardak i Aleksandar Radulović, koji su uz Mađelija na sceni. Kažu da je energija predstave možda i bolja jer im se sve „sleglo“, jer su imali vremena da o njoj razmišljaju i nadograde je.- Potpuno smo uživali u radu sa Mađelijem, i u Kotoru, i u Podgorici. Nije nam bilo lako, ali je sad predivno. Kratko trajalo, ali se nadamo da ćemo se što duže i što više družiti u izvođenjima. On je genijalac, zaista kultni reditelj – kaže Bardak o saradnji sa poznatim autorom, dok Radulović precizira:
- Paolo je pravi dirigent i bilo je fantastično s njim igrati, jer se rijetko nalazi uz glumca. On je, na neki način, provocirao svoju mladost, uzimao momente i predstavljao ih. Nama je na početku rada rekao da imamo šansu da uradimo sve ono što smo ikada željeli, vezano za scenu. A to nijesu odriješene ruke, već sputane... Meni je, eto, cijeli život bila želja da se vratim u vrijeme u kome nisam živio, jer sam „nerođeni jugonostalgičar“. I to mi se ostvarilo.
Nije samo Radulović dobio priliku da ostvari svoje želje. Bardak kaže da je upravo zbog kotorskog ambijenta, u kome je ljetos radila predstavu, svojevremeno upisala Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju.
I dramaturškinja Maja Pelević, u ovom slučaju član glumačke postave „Njegoš i ja“ uz kompozitora Ljupča Konstatinova, je na putu realizacije svojih snova. A sve je počelo, priča, pozivom direktora CNP-a i koproducenta predstave Janka Ljumovića koji je imao „jednu ulogu“ za nju.- Nije se šalio. Zapravo je Paolo Mađeli želio da ulogu njegovog partnera, za koga se ispostavilo da je Danilo Kiš, igra neko ko nije profesionalni glumac, pa su njih dvojica došli do toga da me pozovu. Lik Kiša mi je „legao“ prvo zato što sam veliki ljubitelj njegovih djela, ali sam još veći ljubitelj toga ko je on bio, na koji način je tretirao teme društva i kako se ophodio prema tome. U predstavi se, pored ostalog, bavimo vraćanjem NIN-ove nagrade i cijele afere, kao i njegovim odnosom prema nacionalizmu, s kojim se apsolutno slažem. U tom smislu se pronalazim u većini stvari koje imaju veze sa tim čovjekom – dodaje Pelević.
Onda nam otkriva i ostvenje svog sna:
- U BITEF Teatru u Beogradu, 14. novembra izlazi moj novi komad „Posljedice“ koji tumačim – vjerovali ili ne – ja. Radiću ga sa dvije muzičarke, Anjom Đorđević i Svetlanom Maraš, i to je kao neka vrsta muzičkog pozorišta. Željela sam cijelog života da izvedem svoj komad i sad je, eto, došlo do toga.
A različiti angažmani Pelević i ostalih iz postave sinoć izvedene predstave, lako se mogu ocrtati rečenicom o tome što je kultura, koja se u Mađelijevom projektu često susreće: „Kultura je imati tri centimetra žuljeva na rukama i znati da ih imaš!“
Svako se u njoj može prepoznati.
K.JERKOV
Foto: CNP / D.Miljanić
