Jedan od najboljih, ali i najkontraverznijih hrvatskih pisaca Damir Karakaš posljednjom knjigom „Pukovnik Beethoven“ ušao je u najuži izbor za roman godine u toj državi. Osim pisanjem knjiga, drama i pozorišnih komada, zarađuje za život i sviranjem harmonike. Bio je novinar, ratni reporter, karikaturista, slikar, ali i nesuđeni gost posljednjeg „Barskog ljetopisa“, na koji nije došao jer su ga pripadnici desnice brutalno pretukli u centru Zagreba.
ANALITIKA: Tvoja biografija je maltene - filmska. Rođen si u selu Plašćica, nedaleko od Brinja, u Lici, u mjestu od dvadesetak ljudi, bez crkve, trgovine i škole. Kao dijete nisi imao ni televizor, živio si na planini do 14. godine. Poznata je priča kako je tvoja prva biblioteka bio poljski klozet, okrečen bijelom bojom, u koga je umjesto WC papira tvoj komšija Srećko stavljao knjige. Ti si ih krao i odnosio u šumu gdje si ih, čuvajući stoku, čitao. Mnogima ovakva životna priča liči na dobar marketinški trik, ali u ovom slučaju, ona je sušta istina...
KARAKAŠ: Rođen sam tamo gdje sam rođen, visoko u tim planinama gdje je vuk domaća životinja, a medvjedi raznose poštu. Divan je to kraj, priroda, šuma, ali često mi se događa da, kad se vraćam u taj svoj zavičaj, počne me nešto gušiti u prsima, pa baš i ne mogu punim plućima uživati u toj ljepoti.
Što se tiče same književnosti, umjetnosti, ja nikada nisam imao potporu niotkoga, uvijek su me u tome gušili, onemogućavali, jer sve ono čime se čovjek bavi u mome kraju, a što nije rad lopatom, sjekirom, ono što nije kopanje krompira, čuvanje stoke, vraćanje volova u rikverc, sve je to zajebancija i gubljenje energije. Inače, kada se pojavila moja prva knjiga, otac me ozbiljna glasa upitao: „Za koji je razred ta knjiga?“.
ANALITIKA: Od pastira si naučio da sviraš harmoniku, pa si svirao na seoskim svadbama. Iz sela si otišao u Senj, u gimnaziju, a nakon dvije godine u Zagreb. Kao srednjoškolac si rezbario kipove od drveta i puno crtao, sa 16 godina objavljivao karikature u najtiražnijim novinama u Jugoslaviji, bio cio uronjen u umjetnost, a upisao si - Agronomski fakultet. Zašto?
KARAKAŠ: Da, volio sam jako crtati, slikati i dobro sam to radio. Zbog karikatura, ilustracija, nagrada, vrlo sam rano dao i svoj prvi intervju, a tada u Jugoslaviji nije svatko mogao u novine kao danas. Mojima se nikada nije dopadalo to crtanje, slikanje, to trošenje olovke bezveze, jer „olovka je za pisanje, a ne za crtanje“, kako je govorio moj djed, a pošto sam u tome bio uporan, otac je, da me bar nekako iskoristi, natjeravao da kod kuće farbam žljebove ili ograde, da bar nekako budem društveno koristan. Jedino je na neki način sviranje harmonike, koju mi je kupio kad sam bio dječak - jer je i on kao dječak htio svirati harmoniku - za njih imalo smisla, jer sam s harmonikom mogao otići na neku svadbu, ispraćaj u JNA i tamo zaraditi neku paru. Kada je bilo vrijeme tih upisa na fakultet, a ja sam bio jedina osoba iz kraja koja je u to vrijeme upisivala neki fakultet, strašno sam se pogubio, nisam znao gdje, kamo, a ponekad mi se činilo da ću najvjerojatnije završiti u Vrapču (poznata ludnica u Zagrebu), ali eto, zasad još nisam. No, nikad nije kasno za ludnicu.
ANALITIKA: Rodna Lika je lajt motiv tvojih najvažnijih djela, tvoje trilogije „Kino Lika / Eskimi / Puk. Beethoven“. Ali o Lici ne „pjevaš samozaljubljeno, uzvišeno“, tvoje knjige taj kraj ogoljuju do kostiju, mnogi bi to nazvali vrlo brutalnim pristupom zavičaju?
KARAKAŠ: Ako je proza prava, ona ne oprašta nikome. Osim toga, uvijek sam bio sumnjičav prema onim piscima koje slave u rodnom kraju, nose ih na rukama. Da sam htio biti slavan i popularan u zavičaju, da mi se knjige prodaju na kilograme, mogao sam pisati hvalospjeve o Juri Francetiću, komadantu Crne legije koji je iz sela Prozora u mome kraju, pa vjerujem da bi prodao više knjiga od Emira Kusturice u Srbiji, koji kako čujem veliča Dražu Mihajlovića. Kad smo već kod Drugog svjetskog rata, ima jedan dobar grafit u Zagrebu: „Ustaše i četnici, zajedno ste bježali“.
ANALITIKA: Ne mogu, a da ne povučem paralelu između tebe i našeg Živka Nikolića. I on je imao sličnu vizuru i specifičnu poetiku crnogorskog krša, pa je dočekivan u mnogim selima i gradovima slično kao i ti, bez mnogo pozitivnih emocija... Ti si prolazio još gore, čak su te tvoji proglasili ličkim izrodom. Koliko je ta sudbina neshvatanja onoga što se htjelo poručiti, univerzalna kad su zavičajne teme u pitanju?
KARAKAŠ: Mene je u pisanju o selu, uvijek na neki način privlačila ta nekakva demistifikacija sela, jer selo je oduvijek u književnosti prikazivano idilično, sunce izlazi, ptičice pjevaju, potok žubori, sve dekadencije su uvijek bile vezane uz grad. Jednom sam hodao po Londonu, gledao te kuće i nevjerojatno savršene travnjake pred njima, pa mi je palo na pamet da su naša neka sela ko ti travnjaci obiteljskih kuća na zapadu: izvana izgledaju doista predivno, vlasnik uredno šiša, svaki dan ide kosilicom, redovito zalijeva, pazi na svaku vlat trave, a ispod nekoliko ljudi koje je nedavno ubio i zakopao.
ANALITIKA: Intervjui koje si davao hrvatskim medijima vrvili su od netipičnih izjava, bez uvijanja i lažnog moralisanja, bez udvaranja. Zbog takvog pisanja i izražavanja stavova protiv nacionalizama i šovinizama, rigidnosti katoličke crkve, protivljenja mržnji prema Srbima, često si bio meta napada, ne samo verbalnih. I posljednji takav fizički napad, prije nekoliko mjeseci, uslovio je da se ne pojaviš na “Barskom ljetopisu”. Da li se plašiš?
KARAKAŠ: Uvijek kažem ono što mislim, pogotovo kada se radi o nacionalizmu koji je jako dobro definirao Bela Hamvas, koji je rekao kako je nacionalizam poremećenost posebnog tipa, deformirano i antihumano stanje u kojem se ljudi ponose što su deformirani. Koliko vidim, zbog mojih knjiga, stavova, izjava u novinama, uz neke popove, po nekim portalima napadaju me u zadnje vrijeme čak i neki moji rođaci, i to imenom i prezimenom, nazivajući me masonom, antihrvatom, antikristom, i kako kažu, gori sam od četnika, ali što ja tu mogu, to je njihov problem.
ANALITIKA: Mnogi bi rekli da je kontraverznost u samom korjenu tvog bića. Bio si u ratu dobrovoljac, a užasavaš se rata. Nosio si pušku i bio u prvim redovima, a pisao si o zločinima upravo hrvatske vojske u Lici. Po svom kvartu si svojevremeno prefarbavao fašističke i šovinističke parole i izgubio već potpisani ugovor za knjigu zato jer si na HRT rekao da nećeš ni po koju cijenu podržati ideologiju koja se zasniva na mržnji i ubijanju. Za svoje rodno mjesto si izuzetno vezan, decentno ga opisuješ kao čisto ustaško, a ustaške ideje se užasavaš...
KARAKAŠ: Rat je užasna stvar, ali kako da reagiraš kada ti neki ljudi napadaju selo, hoće ubiti oca, silovati majku, sestru. Možeš jedino kao onaj u filmu „Zelengora“ uzeti u svaku ruku svijeću, krenuti prema njima da te ubiju. Moje selo tada su napadali ljudi koji su na glave stavili šubare s kokardom, nosili zastavu s mrtvačkom glavom, danas postoji youtube, pa se sve lijepo može vidjeti, i sad sam ja trebao te pijane ljude s bradama dočekati kao oslobodioce?
A što se tiče ustaša i NDH, što se tu ima novoga reći, to je zločinačka država od osnutka do kraja. Djed mi je bio ustaša, više mojih članova familije koji su bili u ustašama je na kraju rata strijeljano, o tome upravo pišem roman... Svatko treba čistiti ispred svojih vrata, ja čistim ispred svojih.
ANALITIKA: Sviraš harmoniku, i zarađuješ pisanjem, i od toga, a odrastao si uz Hendrixa, “Pixiese”, “Clash”, “Ramonese”... Nije li i to još jedna u nizu kontraverznosti?
KARAKAŠ: Svirati harmoniku, crtati, pisati, sve je to na neki način put do cilja različitim sredstvima, a to su stvari koje se i odlično nadopunjuju. Osim toga, na harmonici se ne sviraju samo „cajke“, kako se to uglavnom često percipira. Nekoć sam najviše volio otići u garažu, odvrnuti do kraja na kasetofonu „Ramonese“, tako da se kazetofon raspada, staviti na sebe harmoniku i onda pratiti tu glazbu na harmonici. U Parizu sam godinama radio s harmonikom kao d.j. na mostovima pored Sene, imao sam svoj program, puno publike. Jako su me voljeli Japanci, kojima sam na njihovim svadbama svirao one pjesme koje sam kao dječak svirao na ličkim svadbama, pa sam tako zauvijek povezao Liku i Japan.
ANALITIKA: Koliko je uopšte Evropa spremna da prihvati naš način života i različitosti uopšte? Pisao si o Parizu iz kritičkog ugla. Koliko je Evropa spremna čuti loše stvari o sebi?
KARAKAŠ: Živio sam u Bordeauxu oko godinu dana, vrlo zanimljiv grad. No, kada sam došao u Pariz bio sam doista fasciniran tim gradom, kao da si u nekom malom svijetu. Na žalost, otkad je Sarkozi uzeo vlast, policijski aparat bio je pojačan do maksimuma. Onda su radili racije, lovili ljude po gradu kao što su nekoć u mome kraju ljudi lovili pse lutalice, ubijali ih i za to dobivali bodove u Lovačkom savezu. Tako su i policajci u Francuskoj dobivali bodove za svakoga tko nije iz EU, jer im je bila važna statistika. Zato jednog dana i jesam zbog sviranja na ulici, ni kriv ni dužan, završio u zatvoru, zapravo u jednoj predivnoj zgradi pored Notr-Dam, ali duboko ispod njezinih temelja, u katakombama u kojima su za vrijeme francuske revolucije čuvali ljude za giljotiranje. U romanu „Sjajno mjesto za nesreću“ pišem o tim iskustvima, o toj novoj Europi, a starim odnosima moći. Roman upravo izlazi u Njemačkoj, izašao je u Češkoj, Srbiji, Makedoniji...
ANALITIKA: Na osnovu tvog romana snimljen je sada već kultni hrvatski film “Kino Lika”. Koliko je režiser Matanić potrefio tvoj senzibilitet, i koliko su uspješne ekranizacije uopšte moguće?
KARAKAŠ: Ja sam odmah na početku snimanja ovoga filma raskrstio s nekim stvarima, a to je u prvom redu: film „Kino Lika“ je Matanićev, a knjiga „Kino Lika“ je moja. A o tom odnosu knjige i filma po knjizi, najviše mi se sviđa ona teorija da je film rađen po nekoj knjizi kao kada tu knjigu prepričavaš nekome, a knjiga je kada je pročitaš. Ja nisam ni radio ni scenarij, kao što mnogi misle, Matanić i scenarist Milan Živković htjeli su u filmu široko panoramski zahvatiti, film u kojem ima puno likova, i na kraju su napravili ono što su htjeli. Iako nije populistički, film je u kinima imao preko 20.000 gledatelja, što je, s obzirom na gledanost hrvatskog filma u kinima, odlična brojka, a dobio je i brojne nagrade na međunarodnim festivalima. No, nakon filma počela je i hajka na mene.
ANALITIKA: Bio si novinar, radio si na Kosovu za vrijeme početka konflikta, bio u “crnoj hronici” grada Splita... Koliko je novinarstvo danas drugačije, iz tvog ugla, i je li ga uništila tabloidizacija?
KARAKAŠ: Jedno vrijeme radio sam, kako bih imao neki novac za preživjeti, honorarno u gradskoj rubrici „Večernjeg lista“, u Zagrebu. Poslije sam s ženom i kćerkicom otišao u Split, jer se u Zagrebu nije moglo financijski, a skoro su nam u nekoj kolibi sve pojeli miševi. U Splitu je postojala potreba da netko u „Večernjem listu“ radi „crnu kroniku“, nitko nije htio, pa sam se ja toga prihvatio, jer je sve drugo bilo zauzeto. Nekoliko godina radio sam i kao ratni reporter, lutao po Bosni, Kosovu, prodavao te reportaže, također kao honorarac.
Danas je novinarstvo skroz drugačije, većina novina je izdala čitaoce, prodali su se oglašivačima i politici, a ja kada čujem riječ „politika“, kao da sam ugazio u govno. Osim toga, živimo u vremenu kada smo sa svih mogućih strana bombardirani gomilom informacija, pa se ostvaruje ono što je jednom, mislim, rekao Jan Bodrijar: tamo gdje je gomila informacija, informacije više uopće nema.
ANALITIKA: Kao i ogroman dio hrvatskih i uopšte balkanskih pisaca rođenih šezdesetih, i ti si snažno uronjen u fudbal, naročito jugoslovenski, a nakon toga i hrvatski. Kao konzument, naravno. Sjećam se da je tvoje prvo pitanje upućeno meni u Splitu, na festivalu “Pričigin”, nakon kurtoaznog upoznavanja bilo: “Kako se sada zove OFK Titograd”. Koliko pratiš lige i (ne)uspjehe reprezentacija u “regionu”?
KARAKAŠ: Kao mali čuvao sam stoku u planinama, slušao na tranzistoru prijenose nogometnih utakmica bivše države, znao sve sastave napamet. Evo sad ti mogu nabrojati neke sastave „Sutjeske“ i „Budućnosti“. Nogomet više ne pratim kao prije, ali nema više ni nogometa, ako ga je ikad i bilo, sve je to danas novac, namještaljke, prevare. Nogomet se istinski još jedino igra u onim najnižim ligama, primjerice u Ličkoj ligi. Tamo NK „Sokolac“ iz Brinja, kad je prvi ne može dalje jer nema para, a kad je zadnji ne može ispasti jer nema kamo, pa momci igraju za pivo.
ANALITIKA: Bio si najavljen kao jedna od zvijezda “Barskog ljetopisa”, ali zbog ružnih stvari koje su se izdešavale, nisi došao na Crnogorsko primorje, već ostao u bolnici. Kada te crnogorska čitalačka publika može očekivati uživo? A posebno pitanje je kada će tvoje knjige biti u redovnoj prodaji kod nas.
KARAKAŠ: Ne znam kada će se moje knjige moći prodavati u Crnoj Gori, u koju se nadam da ću doći iduće ljeto, ali ako nekoga zanimaju - može skoknuti do Beograda, moji izdavači tamo su B92 i izdavačka kuća „LOM“ koju vodi Flavio Rigonat.
Sada je najvažnije da se oporavim od tog napada koji se dogodio u Zagrebu uoči ulaska Hrvatske u Europu. Zanimljivo, moj dokumentarni roman objavljen prije deset godina, kada sam otišao živjeti u Francusku, zove se „Kako sam ušao u Europu“. Ovoga puta ušao sam u Europu više mrtav, nego živ, ali najvažnije je da sam preživio.
Željko MILOVIĆ
