Piše: Nataša NELEVIĆ
Sad, kad se polako primiče kraj ove godine u kojoj proslavljamo 200. godišnjicu Njegoševog rođenja, sve one građanke i građane Crne Gore koji još nisu stigli da formiraju svoje mišljenje povodom ovog događaja mogla bi početi da hvata panika: atmosfera stvorena oko jubileja je, naime, takva da se svako živ mora osjetiti pozvanim da zauzme sopstveni stav o Njegošu, makar kakav.
I, ako bi se od nas tražilo da kažemo šta je to što je, u cjelini gledano, obilježilo jubilarno raspoloženje, odgovor bismo mogli tražiti tragom toga utiska. Ispostavilo se, naime, da smo jubilej shvatili kao povod da zauzmemo stav o Njegošu, da kažemo štošta o sebi i ispričamo kojekakve najintimnije storije, kojima je Njegoš tek „okidač“.
Teško je buniti se protiv ove demokratizacije njegoševskog diskursa ako hoćemo, a uglavnom hoćemo, da budemo političko-kulturološki korektni. Ona se čini razumljiva, poželjna i u trendu s obzirom na specifičan Njegošev status u datom kulturološkom kontekstu i na njen (potencijalno) dekonstruktivistički angažman. Sve u svemu, čini se da, načelno barem, nemamo nikakvog osnova da prigovorimo svima onima (kojih očito nema malo) koji nemaju nikakav problem da javno kažu šta god im padne na pamet o Njegošu i da eksponiraju svoje najličnije „doživljaje“ Njegoša.
Ali, nezavisno od pitanja relevantnosti svih tih stavova i doživljaja, ostaje utisak da je svo ovo insistiranje na ličnim gledištima, doživljajima i refleksijama ipak nekako iščašeno i neprikladno. Naprosto zato što je jubilej civilizacijska praksa koja podrazumijeva konsenzus zajednice oko značenja i značaja onoga što se proslavlja i koja ne služi ničemu dugome sem tome da zajednica potvrdi taj konsenzus i demonostrira svoju odanost, uvažavanje i ljubav.
Da bismo provjerili taj utisak mogli bismo pokušati da zamislimo kako bi, na primjer, Italijani, a posebno građani Firence, proslavili bilo koji jubilej vezan za Dantea. Nije to teško zamisliti: i bez jubileja se kroz Firencu na svakom ćošku sudarate sa Danteovim likom, uklesanim u skulpture koje sa visine posmatraju prolaznike, otisnutim na kojekakvim suvenirima, ovaploćenim u živim statuama koje grle turiste nikad site fotografisanja... I ako bi čovjek i mogao da smisli kojekakve prigovore na račun ovakve komercijalizacije kulture, na licu mjesta ti prigovori gube svaku snagu: naprotiv, potpuno smo uvjereni da se zrele kulture prema svojim klasicima odnose upravo ovako i nikako drugačije. I ako nam se čini da u Crnoj Gori tako nešto nije moguće, onda to može da znači samo jedno – da smo mi ti koji imamo problem, a ne oni.
Taj problem, koji je ovaj jubilej objelodanio, mogao bi se opisati i kao neka vrsta kulturološke neuroze. Zrele kulture bi, ako slijedimo ovu psihološku analogiju, bile one kulture koje imaju integritet i identitet, koji obezbjeđuju upravo integrisanjem svojih velikana. Prostor za polemiku, za subjektivne revizije je, naravno, uvijek otvoren, prije svega za kulturne elite, ali ne po cijenu dovođenja u pitanje ovakvog njihovog statusa. I ako mi još uvijek ne znamo šta bismo sa Njegošem, ako imamo potrebu da ga svi stalno preslišavamo, ako nismo u stanju da povodom jubileja kreiramo programe koji bi ga nedvosmisleno činili vidljivim kao velikana naše kulture, ako nam je važnije od toga da vidimo kojekakve refleksije na temu Njegoš, onda to može značiti samo jedno - da mi jesmo mala kultura, ne zato što nas je malo ili što imamo malo kuturnih dobara, već zato što patimo od kulturne neuroze koja nam ne da da se saberemo ni oko čega, pa čak ni oko svog jedinog klasika.
