Piše: Nataša NELEVIĆ
Ima li Crna Gora političko pozorište?
Ovo pitanje, koje već neko vrijeme zaokuplja ljude koji za pozorište brinu, aktualizovali su ovih dana organizatori Festivala internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) odlukom da političko pozorište bude tematski okvir festivala. Takođe nam je ovim povodom rečeno i to da na prostoru bivše Jugoslavije / regiona, takvo pozorište samo mi nemamo, tako da nam nije bilo teško da pogodimo da nam to ne služi na čast. Sve u svemu, čini se da među crnogorskim pozorištancima i publikom postoji konsenzus oko toga da je političko pozorište nešto što nam u ovom trenutku ozbiljno manjka. Kada bismo, međutim, ovo isto pitanje postavili „običnim građanima“ kojima, osim pozorišta, i druge stvari leže na srcu, moguće je da od konsenzusa ne bi bilo ništa. „Običnim građanima“ je, naime, politike u kombinaciji sa pozorištem uglavnom preko glave.
Još do nedavno bismo sa više samopouzdanja tvrdili da se ova mišljenja ne mogu sravnjivati, da pozorištanci imaju u vidu doslovno, a „obični građani“ preneseno značenje „političkog pozorišta“, i da su to, jednom riječju - babe i žabe. Granica razdvajanja između politike i pozorišta činila se stamenija, a svako dovođenje politike u vezu sa pozorištem, uvredljivije - po politiku.
A onda su prošle godine stvari krenule u drugom smjeru. Umjesto da nam prosto kažu šta treba da mislimo i za koga da glasamo, grupe okupljene oko političkih ciljeva počele su da nam to isto prikazuju. Umjesto retorike, dobili smo igrokaze. Kojekakve. Čak ni vladajuća partija (prepuštajući, doduše, inicijativu podmlatku) nije propustila priliku da pokaže da i ona konja za ovu trku ima. Što je sve moglo da znači samo jedno - da je politički performans shvaćen kao ozbiljna stvar.
I jeste ozbiljna stvar. Zato što je globalna. Čini se da Benjaminova ideja o estetizaciji politike i politizaciji umjetnosti danas doživljava rehabilitaciju. Dok se, s jedne strane, umjetničke, izvedbene strategije sele u područje politike, na drugoj strani se pojavljuje novi entuzijazam u vezi sa mogućnošću pozorišta da uzme u svoje ruke politička pitanja i izvrši uticaj na mišljenje i ponašanje ljudi. Samo, ovaj novovremeni pozorišno-politički entuzijazam teško da se može uporediti sa starovremenim. Recimo ukratko da danas postoji veliki interes da se sve ljudske prakse, uključujući i pozorišne, podvedu pod zajedničku kategoriju performativa, da ideja da ništa nije samo po sebi ni istinito ni lažno, stoji konačno u osnovi cijele ove priče, i da je u tom kontekstu teško govoriti o političkom entuzijazmu u starinskom značenju te riječi.
Sve ovo može biti zbunjujuće. Zato je, kao i uvijek, ljekovito konsultovati sopstveni doživljaj i postaviti sebi, recimo, pitanje: Da li nam je, zaista, srce na mjestu kad gledamo kako se granica između politike i pozorišta tako tanji?
Treba stisnuti zube da bi se reklo – ne, nije nam na mjestu. Subverzivno se danas čini tvrditi da mi i dalje čuvamo razdvojene prostore estetike i politike i da su nam oba dragocjena. I da mi, šta god da nam kažu, u po dana i noći znamo šta je pozoriste, a šta je politika, zašto nam treba jedno, a zbog čega drugo, i da ne želimo da nam se jedno potura umjesto drugog.
Sve ovo, i još štošta drugo, trebalo bi da imamo na umu kada raspravljamo o tome ima li u crnogorskom pozorištu dovoljno politike. Brojne naše debate završavaju se tako što tek na koktelu koji slijedi nakon debate shvatimo da nismo govorili o istoj stvari. A političko pozorište je do te mjere rastegljiva kategorija, da možemo tvrditi da je svako pozorište zapravo - političko. Zato bi trebalo znati o čemu to govorimo kada govorimo o crnogorskom političkom pozorištu. Ako mislimo, pri tom, na to da nam fali savremenih dramskih tekstova, režija, produkcija i projekata koji se bave socijalnim iskustvima ljudi danas i ovdje, onda je teško ne saglasiti se sa tim. Ako od pozorišta očekujemo da postane ozbiljan politički akter – onda smo promašili temu. Temu smo promašili i ako ne pravimo razliku između političkog i politički-korektnog pozorišta koje je po ukusu fondera. Temu smo promašili i ako prigovore zbog nepostojanja političkog pozorišta upućujemo na adresu institucija i od njih očekujemo da se zauzmu za ovu stvar ili čak donesu dekret o političkom pozorištu u Crnoj Gori.
Čini se, sve u svemu, da je daleko lakše promašiti temu kad je o političkom pozorištu riječ, nego je pogoditi. Pogodićemo je najprije ako se složimo da je političko pozorište u Crnoj Gori stvar talentovanih, hrabrih, nezavisnih, za politička iskustva ljudi zainteresovanih pojedinaca.
