Njeno ime neodvojivo je vezano za tog velikog pjesnika, jednog od najznačajnijih predstavnika ruskog futurizma ranog 20. vijeka, a njihovi odnosi su bili čudni, zamršeni i, u izvjesnom smislu, beznadežni.
Brikova je bila udata za Osipa Brika, a mladi bračni par se u julu 1915. godine upoznao s Majakovskim. Gost je domaćinima pročitao svoju futurističku poemu "Oblak u pantalonama", konstantno gledajući u Brikovu, koju je na kraju zapitao: "Mogu li ovo da posvetim Vama?"
Tog istog dana Majakovski je uzbuđeno povjerio svom prijatelju Korneju Čukovskom kako je najzad sreo onu pravu, neponovljivu, jedinu ženu svoje mašte. Osip Brik mu je o svom trošku štampao "Oblak", a na početku poeme je stajala posveta: "Tebi, Ljiljo!" Od tog vremena sva svoja djela Majakovski je posvećivao samo Brikovoj.
U ljeto 1918. godine Majakovski je darovao svojoj voljenoj prsten na čijoj su spoljnoj strani bili ugravirani njeni inicijali LJ.J.B. To su ujedno i prva tri slova riječi "ljubav" na ruskom, dok je na unutrašnjoj strani pisalo "Volođa". Brikovoj je na početku prosto laskala pažnja talentovanog pjesnika i ništa više od toga. Ipak, nije mogla ostati ravnodušna prema strasti "genija". Ona se toliko zaljubila u Majakovskog da se na njenu inicijativu slavni pjesnik preselio kod Brikovih i živio u istom stanu s njima, a u martu 1919. godine su se zajedno preselili u Moskvu. Uostalom, Majakovski je ozbiljno smatrao Brikovu svojom ženom i često je javno o tome govorio. Ipak, vatrena Brikova je krajem 1922. godine počela da se "hladi".
"Volođa je takav jadničak, čak mi priređuje scene vjernosti", ironično je pričala tada.
Počela se upuštati i u druge ljubavne avanture, a i Majakovski je, takođe, imao druge žene. "Sad sam slobodan od ljubavi i od ogovaranja", napisao je u junu 1924. godine.
Međutim, to nije bila istina. Nastavio je da voli Brikovu i to je ostala konstanta cijelog njegovog života. U to vrijeme najuspješniji sovjetski pjesnik, Majakovski je praktično izdržavao porodicu Brik. Nije bio u stanju ništa da odbije voljenoj ženi i pri svemu tome je osjećao Brikove kao svoju porodicu.
Posljednji put se Majakovski vidio s Brikovom 18. februara 1930. godine, pred odlazak bračnog para u inostranstvo, a 15. aprila dobili su telegram da je Majakovski dan ranije izvršio samoubistvo. Brikova je teško podnijela smrt bivšeg ljubavnika i bez obzira na to što joj nije bio jedina ljubav u životu, on joj je bio veoma blizak. Poslije nestanka Majakovskog, Brikova se posvetila očuvanju uspomena na velikog pjesnika.
"Sanjala sam - svađam se s Volođom zbog toga što se ubio, a on mi je s takvom nježnošću stavio pištolj u ruke rekavši: 'Svejedno je, i ti ćeš to isto sama uraditi'", napisala je u svom dnevniku 1970. godine.
Ispostavilo se da je san bio proročki, jer je 4. avgusta uzela prekomjernu dozu lijekova za spavanje. Shodno zavještanju, tijelo joj je kremirano i pepeo razbacan po poljima Podmoskovlja.
Muza Majakovskog plašila se da će se poslije njene smrti naći neko ko bi poželio da oskrnavi njen grob, ali je pogriješila. Njeni poklonici su postavili na rubu obližnje šume ogroman "nadgrobni" oblutak sa njenim inicijalima preuzetim s prstena Majakovskog - LJ.J.B.
***
Ljilja Brik nikoga nije ostavljala ravnodušnim, a Pablo Neruda zvao ju je "muzom ruske avangarde". Viktor Šklovski za nju je rekao da je "sva vrlo tanana, imala je vrlo lijepa uzana ramena i bila žena od uspjeha". Može se reći da je čak i Staljin bio njen obožavalac. Naime, ona mu je 1935. godine uputila pismo u kome se žalila da je književno nasljeđe Vladimira Majakovskog nepravedno zapostavljeno. Na to je Staljin, koji je smatrao da su njene žalbe opravdane, naredio da se Majakovskom prizna značaj najvažnijeg pjesnika sovjetske epohe, a kada se 1936. našla na jednoj od lista s imenima izdajnika domovine, lično Staljin, prekrižio je njeno ime s te liste.
***
