Tako je za Portal Analitika ocijenio otvaranje 27. Grad teatra prvi čovjek te manifestacije, Merin Smailagić. On je podsjetio da je Grad teatar, kao i druge kulturne manifestacijeu Crnoj Gori, ove godine s još manjim budžetom, pa je to razlog što je i programa manje.
- Ali se trudimo da se to ne osjeti na kvalitetu. Istina, ove godine neće biti ni jedne reprize iz prethodnog perioda, jer smo odlučili da našoj publici predstavimo nešto novo, ono što je aktuelno, najpopularnije u okruženju. Kada je riječ o scenama, gostima smo prepustili da odluče gdje će se predstave izvoditi. Zbog manje buke, uglavnom su odabrali scenu na Svetom Stefanu, jer je ona između crkava u Starom gradu, ipak, manje uslovna za neka izvođenja.
Smailagić je dodao da je dugoročni plan dogovoren sa Opštinom Budva da se Citadela u Starom gradu - prostor na kome se dugo godina nalazila najveća scena Grad teatra – preuzme, pa se nada da će grad biti u mogućnosti da to i realizuje u narednih nekoliko godina.
„Gle, idejo, iskro besamrtna“, jednočasovni ambijenatlno muzičko-scenski događaj, poveo je publiku od par stotina ljubitelja pozorišta i redovnih gostiju festivala, na nesvakidašnje putovanje kroz tri Njegoševa djela: „Gorski vijenac“, „Lažnog cara Šćepana Malog“ i „Luču mikrokozma“. Reditelj Slobodan Milatović imao je zahtjevan zadatak da u porti Manastira Praskvica, koji je ovim događajem na netradicionalan način obilježio šest vjekova postojanja, priredi „predstavu velikih poruka“, jednako atraktivan mlađoj i starijoj publici, a odgovarajući za ovaj otvoreni prostor.
- Ovo je „moj“ ambijent, u kome sam prije tridesetak godina radio „Gorski vijenac“ upravo sa Petrom Božovićem. Zato sam i želio da ovo bude neka retrospektiva i dam prostor glumcima koji su obilježili scensko izvođenje Njegoševih djela. Uz to, ovo je i priča o nekim horskim numerama koje su sada prvi put izvedene u Crnoj Gori, a što je jako značajno. I – ono što je modernije – to je sve ono iz „Luče mikrokozma“.Milatović je podsjetio kako je publiku kroz jedinstvenu procesiju te večeri vodila Iskra, jedini ženski lik koji je kroz fragmente iz „Luče“ podsjećala na bezvremenost Njegoševog djela.
Tu ideju-vodilju tumačila je mlada glumica Julija Milačić, koja je odlično iznijela ulogu kojom je morala da parira četvorici izuzetnih, proslavljenih dramskih umjetnika, horu i muzičkom ansamblu. Prvim monologom, kojim je publiku uvela u procesiju - kako i sama kaže – „Iskra počela da tinja“. Na samom ulazu u manastirski komplekst hor Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo“ iz Kotora imao je čast da ovom prilikom premijerno u Crnoj Gori izvede dva djela Kola iz Gorskog vijenca Svetolika Pašćana i horsku svitu Njegoševih aforizmi Svetomira Nastasijevića, napisanu 1951. godine povodom sto godina Njegoševe smrti.
U drugoj slici publika je „upoznala“ Voja Brajovića kao Šćepana Malog iz istomenog djela, koji je govorio o onome što nas oduvijek (pa i danas) u Crnoj Gori okružuje – željom za vlasti, veličanjem sebe, sve do onoga „A može bit da sam ja mesija...“- Čast i privilegija govoriti Njegoša. Mislim da je i kroz igumana Stefana i kroz Šćepana Malog Njegoš pominjao svijet, činio ga da bude ponosan na ono što jeste, trudio se da bude iskren prema svojoj samospoznaji, što je toliko dragocjeno od najvećeg pjesnika i filozofa toga doba. Imali smo sreću da smo ga imali i trebalo bi više da ga slušamo – kazao nam je Brajović.
„Svud ispod nas munje sijevaju, a nas jedne samo sunce grije“, kazao je na kraju treće slike Mišo Janketić, koji je u odlomcima iz „Gorskog vijenca“ govorio o Lovćenu, simboličkom značenju te planine za Crnogorce i koliko je ona „iznad“ svega zemaljskog što nas okružuje. Ona Iskra se već rasplamsala, a publika je bila „uvučena“ u niz bezvremenih, a dobro poznatih citata – ovog puta zarad dva jubileja.- Jubileji su vrsta pamćenja, to je vrsta sjećanja na kojima smo mi odnjegovani, tako da sve to što nama nije mnogo novo, nešto sa čim mi živimo – sa Njegošem i njegovom filozofijom – je uvijek lijepa prilika da to podijelimo sa drugim ljudima – istakao je Janketić.
U četvrtoj slici već renomirani glumac mlađe generacije Srđan Grahovac, „novi“ knjaz Danilo iz „Gorskog vijenca“, imao je jedan od najprepoznatljivih monologa iz got Njegoševog djela. I dok je „pleme snom mrtvijem spavalo“ i on pozivao da se „provedri više Gore Crne“, Iskra je već vodila u novu sliku u kojoj se Petar Božović – izlazeći iz crkve manastirskog kompleksa – nadovezao na citate „Luče mikrokozma“ dijelom u kome govori: „U vremenom i burnom žilištu/čovjeku je sreća nepoznata/prava sreća, za kom vječno trči/on joj ne zna mjere ni granice:/što se više k vrhu slave penje/to je viši sreće neprijatelj“. Koliko je (i da li je) publiku to dotaklo, teško je reći, ali Iskru jeste – kao lik i glumicu, koja je od „slabe i malene“ na kraju „svjetlost porodila“ i povela u petu, posljednju, muzičku sliku.
Još jednom je „Luča mikrokozma“ bila inspiracija, a mladi kotorski kompozitor Ivan Marović sa kvartetom je svojom muzikom proveo publiku i Iskru kroz Njegoševe stihove. Kompozicija koja je, kroz vizantijske motive, vodila nenametljivoj psihodeliji i kojoj Iskra kroz ples i pjesmu pada u trans...
- Iskra nikada ne gasne, pa ni na kraju ove predstave. Ona je i čistota i ljepota. Ova Iskra je prvo bila mirna, tinjala je, da bi onda izašla iz plamena ideja i nastavila da se prenosi i živi. Ta Iskra živi i danas, kao što žive Njegoševa djela – kazala je Julija Milačić za Portal Analitika, sublimirajući simboliku besamrtnosti Njegoševih misli.Za razliku od ranijih otvaranja Grad teatra, kada su se svečana otvaranja – čak i manje atraktivna – odvijala u blizini i unutar Starog grada u Budvi, ovog puta su publiku uglavnom činili oni željni drugačije pozorišne predstave. Zvanica, praktično, nije bilo, a među rijetkim poznatim bili su ministar Ivan Brajović sa suprugom, koji svake godine prati programe ove kulturne manifestacije. Zbog jubileja Manastira Praskvice, bio je prisutan i mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije, ali ne u publici Milatovićevog zaista jedinstvenog ambijentalnog „oživljavanja“ Njegoša.
K.J.
Foto: Slaven Vilus
