Crnogorska kultura, istoriografija i javna misao oprostile su se juče od Marijana – Maša Miljića, profesora svjetske književnosti, publiciste, istoriografa, pisca, književnog kritičara, akademika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, člana Matice crnogorske i iskrenog patriote jedine nam države i domovine. Bio je izuzetno dobar čovjek, humanista, znalac, odani prijatelj i drug.
Pamte ga generacije Cetinjana kojima je bio srednjoškolski profesor, potom savjesni bibliotekar, ali i mnogi širom Crne Gore po dobrim djelima, po mirnoj postojanosti ali I čvrstoj posvećenosti istini. Njegov životni i profesionalni put bio je trajno usmjeren ka spoznaji istine o Crnoj Gori i njenoj složenoj istorijskoj sudbini.
2Objavio je brojne vrijedne članke u časopisima i dnevnoj štampi. Pisao je i znao mnogo o crnogorskom iseljeništvu kroz istoriju, širom Evrope, Južne i Sjeverne Amerike. Posebno značajno mjesto u njegovom opusu zauzima djelo o Crnogorcima u Peroju, djelo o Crnoj Gori u vrijeme Šćepana Malog, kao i brojni zbornici istorijskih dokumenata koje je priredio. Veoma ubjedljivo pisao je o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu, o njenoj žrtvi nakon nasilne aneksije 1918. godine i o stradanju crnogorskih patriota u godinama koje su uslijedile. Uvijek argumentovano, sa dubokim uvjerenjem da činjenice, na kraju, pobjeđuju, uprkos svim izazovima i iskušenjima.
Bio je ličnost odgovorna prema svome esnafu i dosljedan ideji slobodne i nezavisne Crne Gore, crnogorskog identiteta i njegove afirmacije. Tome je bio iskreno i trajno posvećen. Nažalost, preminuo je nakon duge i teške bolesti. Vazda je bio uspravan i temeljan, vjeran Crnoj Gori, crnogorskoj naciji, slobodi, crnogorskom jeziku i ideji autokefalne Crnogorske crkve, koju je promovisao odmjereno i iskreno, uvijek činjenički, naučno, stameno i temeljno.
Počivaj u miru, dragi višedecenijski druže i saborče, prijatelju, visokomoralni i zaslužni čovječe i Crnogorče. Pamtićemo te dok smo živi i trajno poštovati tvoje časno djelo, iskreno prijateljstvo i poseban doprinos koji si dao našoj vječnoj Crnoj Gori.
Imam i lični dojam zbog kojeg dugujem posebnu zahvalnost našem Mašu. Govorio je na promocijama mojih knjiga – uvijek stručno, ozbiljno i odgovorno, kako mu je i dolikovalo. Analitički i studiozno prikazivao je u javnosti moje knjige, kao i knjige brojnih drugih naših stvaralaca i istoriografa. Dužan sam ovo navesti ne samo kao znak priznanja i sjećanja, već i kao podsjetnik na činjenicu da je svoje znanje i energiju uvijek nesebično ulagao u afirmaciju ljudi i njihovog djela, kad god je ono bilo od koristi za Crnu Goru.
Jer Marijanu – Mašu Miljiću Crna Gora i njena sloboda bili su svetinja, ideal kojem je težio i kojem je ostao trajno odan.
Prije više od decenije bio sam nekoliko godina urednik naučnog časopisa „Crnogorski anali“. Saradnja sa Mašom Miljićem bila je više nego plodonosna – uvijek iskrena i otvorena. U tom časopisu objavljivao je u više brojeva svoje vrijedne naučne radove iz istorije Crne Gore i priređivao ih. Njegov rad o Barskoj (Tuđemilskoj) bici iz 1042. godine, iz dukljanskog perioda crnogorske povijesnice, ima posebnu vrijednost, kao i brojni drugi njegovi radovi.
Na više naučnih skupova o istoriji Crne Gore učestvovali smo zajedno. Uvijek je imao temeljne referate i priloge objavljene u zbornicima radova. Nikada se nije ustručavao da kaže i napiše ono što misli i zna, često o temama i ličnostima koje nijesu bile simpatične tadašnjim režimima, a naročito ne velikosrpskim krugovima. Naprotiv, takvi stavovi tada su smatrani jeretičkim i nepopularnim. No, Marijan – Mašo Miljić uvijek je hrabro, crnogorski sojski i čojski, branio svoja uvjerenja i govorio i pisao ono za šta je smatrao da je ispravno.
