Skoro dvadeset godina od povratka svoje državnosti, Crna Gora čeka na obnovu svoje pomorske tradicije, koje je svoju renesansu doživjelo u“drugoj Jugoslaviji”, a sunovrat njenim nestankom. To čekanje se prilično odužilo, a kako izgleda, još će potrajati.
Život na čekanju nije novost pod ovim nebesima, a tipičan je za društva u raskoraku između prošlosti i budućnosti. Čitanje umjetnosti i njenih poruka, čini stvari još jasnijim. Apsurdi savremene Crne Gore dio su opštih mjesta čovekovih moći i nemoći. Eto, na primjer, čuveni dramski komad slavnog Semjuela Beketa, „Čekajući Godoa“ (prvi put izveden na francuskom 1953), ima dva lika koja pored drveta čekaju dolazak misterioznog Godoa, koji nikada ne dolazi.
Ima li smisla čekati? Hoće li oni koji čekaju, doživjeti sudbinu bokeljske Penelope, čiji je muž-pomorac otplovio i nikad se više nije vratio?
I mitološkom liku arhetipskog Crnogorca koji odmara u hladovini ispod drveta, oslonjen na ličnu filozofiju života, vrijeme nikada ne prolazi. Taj vanvremenski čovjek ovog podneblja u kome negdje duboko postoji čekanje kao obrazac postojanja, pojavljuje se u savremenoj formi pokriven besmislom birokratije. Čekanju na odluke i papire.
U vrijeme pomorske renesanse Crne Gore i Boke Kotorske, nepunih deset godina nakon Drugog svjetskog rata (1955), u zemlji koja se, tako reći, podizala iz pepela, nastala je i slavna pomorska kompanija, kotorska “Jugooceanija”, koja je tokom svojih najboljih godina imala oko 1.400 pomoraca i ostvarivala godišnji prihod i do 100 miliona dolara.
Da li je neko od savremenih vlastodržaca istraživao ovaj fenomen? Kako je stvarana i razvijana ta kompanija? Ako jeste, i ako je neko shvatio važnost trgovačke flote, šta se još čeka? Zašto pod crnogorskom zastavom danas ne plovi barem nekoliko brodova sa perspektivom daljeg razvoja makar jedne domaće kompanije?
Ali, ako se baš niko od nadležnih nije bavio istraživanjem procvata pomorstva u drugoj polovini XX vijeka (da nešto nauči iz tih iskustava), to bi već bilo razumljivo i u duhu one Beketove priče o “čekanju Godoa”. Jer, jedno inertno društvo, koječekada neko drugi nešto počne, ne podrazumijeva bilo kakvu aktivnost. Osim, naravno, u destrukciji.
Temeljno zatiranje pomorske tradicije išlo je brže i lakše. Čak je i veliki brend, kakav je bila “Jugooceanija”, brutalno i bez ikakvog smisla, izbrisan. Dakle, i postojanje imena te kompanije.
U tradiciji bokeljskih pomoraca, zastava pod kojom plove oduvijek je imala poseban značaj. Čudno je kako nijednom današnjem salonskom patrioti Crne Gore nije palo na pamet od kakve važnosti bi bilo da crnogorsku zastavu vije jedna nova, makar mala domaća prekookeanska flota.
A, prošlost svašta govori. Od 1571. do 1797. godine, pomorci iz 12 peraštanskih bratstava držali su do obaveze čuvanja duždeve zastave na admiralskom brodu vrhovnog zapovjednika mletačke mornarice. I mnogo kasnije, sa velikim ponosom i patriotizmom kroz obje Jugoslavije, pomorci Boke Kotorske i Crne Gore isticali su zastave tih država. Sigurno bi i danas, sa najvećim ponosom, stali na palube prekookeanskih brodova pod zastavom Crne Gore.
Umorila se i “publika” koja je godinama pratila šaradu, koja je dobra bila samo maloj grupi ljudi na državnom budžetu
Bilo je u skorijoj prošlosti i nekih suprotnih mišljenja, praktične prirode. Još 2007. godine, Udruženju pomorskih kapetana Crne Gore smatralo je da brodovi “Crnogorske plovidbe” ne bi u početku trebalo da plove pod zastavom Crne Gore i budu u nacionalnom registru zbog ograničenih administrativnih kapaciteta. Kao efikasnije rešenje predlagali su da brodovi uzmu registar i zastavu Malte ili Kipra.
Duboko u novom vijeku i novom milenijumu, “službena” Crna Gora ne pokazuje znake ozbiljnog interesovanja za jednu, makar manju flotu brodova pod svojom zastavom, ali ima oko 7.000 pomoraca koji plove pod stranom zastavom.
U vrijeme kad je globalna slika savremenih pomoraca drukčija, nova, internacionalna, to je i razumljivo. Ali, i pored toga, istovremeno, skoro svaka od pomorskih država ima i svoju flotu. Crna Gora je među onim rijektim državama koja je nema. Još se čeka. A, bilo je, skoro deceniju ranije, rasprava o kupovini čak dva balkera, operisalo se sa nekih 50 miliona eura, pa su cijene toliko porasle da je to bilo dovoljno tek za jedan takav.
Danas klinički mrtve, dvije postojeće pomorske kompanije u Crnoj Gori raspravljaju samo o dugovima i hipotekama, o neplaćenim kreditima i “pomoći države”.
Bezandežno čekajući epilog, kao u Beketovom čekanju Godoa, rasprava o perspektivama crnogorskog pomorstva izgubila je smisao. Umorila se i “publika” koja je godinama pratila tu šaradu, koja je dobra bila samo maloj grupi ljudi na državnom budžetu koja već skoro dvije decenije “fingira” postojanje crnogorskog pomorstva. Taj nadrealni teatar apsurda plaćaju realni poreski obveznici.
Čekanje kao način života, kao sistem vladavine, kao hipnotički fenomen koji proizvodi optimizam bez pokrića, nalazi se u svakoj komori crnogorske birokratije, ne samo u pomorskoj administraciji. Mada se ona razlikuje po specifičnoj cirkuskoj atmosferi, u kojoj lažne akrobate, žongliraju nepostojećom imovinom.
Ima i pragmatičnih stavova u vezi sa eventualnim ulaganjem u flotu trgovačke mornarice. Da Crna Gora odustane od te ideje.
Jedan aktivni kapetan duge plovidbe ovako “artikuliše” sadašnje stanje:“…U uslovima današnjeg pomorstva i novim pomorskim trendovima, gdje ogroman kapital diktira doslovno sva pravila, nemoguće je da Crna Gora, koja je decenijama bila u mraku ili, u svijetlu novih ideja (kako ko gleda na stvari), može pratiti te trendove. Crna Gora je trebala da se preorjentiše i bazira isključivo na proizvodnju najkvalitetnijeg i najkonkurentnijeg pomorskog kadra.”
Druga škola mišljenja, stav pomorskog kapetana sa skoro pola vijeka iskustva na moru, dosljedan je ideji obnove pomorske flote:“…Naravno da može i mora, ali da bi se pomorska industrija unaprijedila trebalo bi da država pokaže puno više sluha i volje. To je strateško razvojno pitanje i treba ga otvoriti.”
Pitanje se samo postavilo: ima li smisla čekati? Hoće li oni koji čekaju, doživjeti sudbinu bokeljske Penelope, čiji je muž-pomorac otplovio i nikad se više nije vratio?
Bilo je to jedan vijek prije nego što je ruski pjesnik Konstantin Simonov poručio svojoj ženi: „Čekaj me, i ja ću sigurno doći”.
Slično, jednom davno, na pontama Perasta, jedan domaći pomorac-kapetan, dao je svojoj ženi samo jedan zadatak: da ga čeka. Zakleta na vječnu ljubav i dugo čekanje, mlada Peraštanka, poznata istoričarima kao Jacinta Kunić, odlučila je da svoj samotni život ispuni kreativnošću, pa je čekajući muža 1803. započela rad na slici Bogorodice sa Hristom, danas poznatoj kao Gospa od Škrpjela, po crkvi u kojoj se nalazi. Ova čuvena bokeljska vezilja, ostarila je i oslijepila, ali muža nije dočekala.
Na gornjem spratu riznice je danas Jacintin goblen, blizu fresaka čuvenog peraškog baroknog slikara Tripa Kokolje i zbirka bidermajera koje bokeljske mlade, tradiconalno, daruju ovoj crkvi. Ostao je trag vječnog čekanja.
I danas u Crnoj Gori svi nešto čekaju, ne kao Jacinta, onako tragično, ali, ipak: pomorci čekaju svoj ukrcaj “na stranca”, dvije pomorske kompanije “u hibernaciji” da se nešto sa njima desi, crnogorska vlast da joj EU podari i novac i pravac razvoja…
Ne bi čudo bilo da se ponovi ono što je uradio slavni vladar iz 1409, Ladislav Napuljski, kad je prodao Dalmaciju (a sa njom i Boku Kotorsku) Mlecima za 100.000 tadašnjih dukata. Možda se to na neki način opet dešava u sred XXI vijeka, ali se čeka da ta “akvizicija” prođe bezbolno.
(Tekst objavljujemo po dogovoru sa autorom, u okviru saradnje dva portala)
