“Za doba u kojemu pametni frižideri sami kupuju hranu, tehnologija koja će dojaviti je li okrugli predmet prešao preko pedalj debele crte upravo je primitivna, pa ipak posve revolucionarna: nakon godina protesta igrača, trenera, stručnjaka i navijača, Fifa je računalnu tehnologiju uvela u nogomet, i igra više nikada neće biti ista. Više, naime, nije pitanje hoće li se Fifa zaustaviti na kamerama i senzorima među stativama ili će ići dalje, već – kad će to biti.”
Tako sam, eto, proročanski pisao u Jutarnjem listu prije točno dvanaest godina, srpnja 2014., kada je Fifa – četiri godine nakon onog neviđenog gola Franka Lamparda Njemačkoj za 2-2, s loptom dobar metar iza gol linije – na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu konačno uvela gol-tehnologiju.
Uostalom, nastavio sam tada, “već sad ponovljene snimke spornih situacija u realnom se vremenu emitiraju i na divovskim semaforima na tribinama: zašto i suci u nedoumici ne bi jednostavno pregledali snimku, kao što je vidi i ostalih pedeset hiljada ljudi na stadionu? Za doba u kojemu pametni frižideri sami kupuju hranu, video tehnologija primitivna je, međutim, poput telefonske govornice: zašto ne ići još dalje? Algoritam koji bi izračunao i dojavio je li napadač u trenutku dodavanja najbliži protivničkom golmanu danas može razviti svaki srednjoškolac što u slobodno vrijeme izrađuje aplikacije i igrice za pametne telefone. Sve što je potrebno su mikroskopski odašiljači u lopti, i nikad više nećemo biti u dilemi je li Robin Van Persie u ofsajdu ili nije.”
Bilo je to, podsjećam, četiri godine prije nego što će Fifa na Svjetskom prvenstvu u Rusiji konačno predstaviti danas slavni VAR, i punih dvanaest godina prije nego što ćemo na Mundijalu u Sjevernoj Americi upoznati Connected ball tehnologiju, koja će onda u dramatičnom finišu utakmice Hrvatske i Portugala registrirati kako je duga lopta Ivana Perišića za Marija Pašalića i gol Joška Gvardiola za 2-2 u posljednjim sekundama sudačke nadoknade usput, avaj, dotakla jednu nestašnu vlas Igora Matanovića, izbacivši tako Pašalića u ofsajd, a Hrvatsku s Mundijala. Nije, dakako, prvi put da je rezultat Hrvatskoj izmakao za dlaku, ali ovo je bilo prvi put da joj je izmakao za pravu pravcatu ljudsku dlaku.
Cijeli nogometni svijet – dobro, osim sljedbenika Ronaldove sekte – bio je konsterniran: mada Fifina pravila lijepo kažu da se, citiram, “kosa smatra dijelom tijela samo ako utječe na kretanje ili putanju lopte”, i mada je ponovljena snimka lijepo pokazala kako Matanovićeva vlas niti za nanometar nije promijenila putanju i rotaciju lopte, norveški sudac Espen Eskas i engleski VAR-sudac Jarred Gillett odlučili su više vjerovati jeftinom tajvanskom čipu nego vlastitim očima, vlastitom zdravom razumu i vlastitim pravilima.
Bio je to po svemu povijesni trenutak: nogomet kao fizička igra i službeno je dokinut. Ono što ćemo gledati u decenijama koje slijede više neće biti jednostavna igra za djecu i profesionalce, već video-igrica za hi-tech magnate, bogataše i – mafijaše. Zašto, naime, stati na čipovima koji će registrirati kontakt molekule lipidno-proteinske membrane u kutikuli ljudske dlake s poliuretanskom makromolekulom Adidasove lopte? “Kad čipovi već budu u loptama i hi-tech opremi”, pisao sam tako prije dvanaest godina, “pičkin će dim biti razviti i tehnologiju koja će ustanoviti je li udarac po centarforovoj cjevanici bio unutar dopuštenih, napamet govorim, dvjesto pedeset, ili je bio brutalnih dvije i pol hiljade njutna, po Fifinim pravilima za izravni crveni karton.”
“Ako je eliminacijom ljudske greške – barem u nogometu – zaista moguće dostići sveti gral Pravde, teško je ne pridružiti se svečanom špaliru mažoretkinja za doček visoke tehnologije na stadionima. Čak i validni argumenti o demokraciji nogometne igre, jednostavne i potpuno jednake na Wembleyu i igralištu Mračaja na Pojilu u Runovićima – zbog čega, najzad, i jest najpopularnija u povijesti homo ludensa – zvuče poput ljevičarskih naklapanja: ako je tehnološka Pravda moguća na Wembleyu, ali ne i na Pojilu u Runovićima, treba li onda njenu mogućnost dokinuti i na Wembleyu?
Elektronska kontrola u ime iste te Pravde, uostalom, danas zapravo još jedino na nogometnim igralištima ne postoji: već sad, ona pokriva cijeli naš život iza aut-linije, od kamera na tribinama, bankomatima, shopping centrima i raskršćima, u liftovima i restoranima, na radnom mjestu i spavaćoj sobi, do kontrole elektronske pošte, telekomunikacija i Facebooka. Argument je vazda i svugdje zavodljivo jednak i jednako zavodljiv: suci te igre gledaju vas i kontroliraju za vaše dobro, za potrebe Pravde.
I odjednom, stvar prestaje biti ljevičarsko naklapanje i postaje upravo desničarska paranoja: zašto, zaista, male mikroskopske implantate – jednako kao u mobitele, lopte ili štitnike nogometaša – ne bismo umetali i u novorođenčad, da znamo od čega boluju, gdje će biti kad se deset godina kasnije izgube i hoće li dvadeset godina kasnije u finalu Svjetskog prvenstva stvarno biti u ofsajdu? Zar zaista zbog upravo neograničenih mogućnosti zloupotrebe, one distopijske Sveobuhvatne Kontrole i zastrašujuće manipulacije čovjekom? Zašto onda, zaboga, mislimo da će sofisticirana tehnologija samo u nogometu donijeti Pravdu, eliminiravši podjednako i mogućnost ljudske greške, i – što je zabavni ključni argument njenih pobornika – mogućnost manipulacije?
Ukoliko, naime, već i onaj talentirani srednjoškolac što razvija aplikacije i igrice za pametne telefone može ući u sustav Pentagona i hakirati transakcije velikih banaka, zašto mislite da nitko neće htjeti i moći zloupotrijebiti jednostavni sustav kontrole obične jedne primitivne loptačke igre? Ako korporativni karteli elektronski manipuliraju vašim bijednim bankovnim minusom od pet tisuća kuna, zašto mislite da neće moći i htjeti manipulirati i vašim ofsajdom od milijardu dolara? Borba protiv manipulacija u nogometu uvođenjem sofisticirane elektronike izgleda stoga kao gašenje požara benzinom. Meni odavde, s kauča pred televizorom”, zaključio sam u svom proročanstvu, “prije izgleda da Fifina mafija s visokom tehnologijom ne odugovlači, već je zapravo razvija za one svoje prave razloge.”
“Pravi razlozi” pokazat će se dvanaest godina kasnije onom Infantinovom Debilovom nagradom za mir Donaldu Trumpu i Fifinom službenom preprodavačkom platformom s ulaznicama od deset ili stotinu hiljada dolara, “hydration breakom” koji je nogomet pretvorio u košomet s četvrtinama za reklamne blokove i maltretiranjem sumnjivih navijača, sudaca i cijelih reprezentacija, a konačno razotkriti Trumpovom telefonskom intervencijom i oproštenom kaznom zbog crvenog kartona za američkog napadača Folarina Baloguna, baš kao i onom za Cristiana Ronalda, oproštenom pred početak Mundijala zbog golemog marketinškog kapitala portugalske superzvijezde. Zbog čega će, najzad, u šesnaestini finala gol Hrvatske za 2-2 suci mrtvi-hladni poništiti zbog kontakta lopte s Matanovićevom dlakom, već sada proglašenog najvećom pljačkom u povijesti nogometa. Nije, naime, stvar u tome da je tehnologija Pravde zakazala: ona je u službi profita izravno proizvela Nepravdu.
Ne pišem ovo, jasno, zbog Hrvatske, uvjeren u svjetsku zavjeru protiv Vatrenih – tko god me ikad čitao, zna što mislim o hrvatskoj repstaciji – već zbog same igre. Konačno, “nogometna su igrališta – jednako Wembley kao i Pojilo u Runovićima – bili oni simbolički posljednji prostori slobode od Sveobuhvatne Kontrole, i jedina preostala staništa dobre, stare ljudske greške”, upozoravao sam u onom proročkom tekstu iz 2014.: “Ako je i bilo navlačenja ili namještanja, kao što ih je bilo, i to oduvijek, jedini posve pouzdani način da toga bude još više – samo još perfidnije i efikasnije, a svakako teže dokazivo – jest da nogomet damo u ruke istim ljudima koji već manipuliraju i nadziru naše mobitele, kompjutere, bankovne račune i Facebook statuse.”
Upravo tako, eto, u kanadskom je Torontu dvanaest godina kasnije, u petak 3. srpnja 2026. godine u tri sata, jednu minutu i dvadeset osam sekundi ujutro po srednjoeuropskom vremenu, mučki ubijen dobri, stotinu šezdeset godina stari nogomet. Niti njega kurvini sinovi nam nisu htjeli ostaviti.
A bila je to zaista prekrasna igra.
