„Nekada bi bajke počele s onim – ʼiza sedam goraʼ. Međutim, moja bajka počinje nedaleko od Podgorice, na samo 16 kilometara od grada, na nadmorskoj visini od 1.000 metara.”
Ovako svoju priču počinje Martin Cacović, vlasnik seoskog domaćinstva „Stara pjesma“, koji se u rodni kraj vratio želeći da za sebe i porodicu oformi mirno mjesto za odmor.
Pretpostavljao je, kaže, da će seoski turizam zaživjeti , ali ovoliko interesovanje i broj stranih turista su ga iznenadili.
„Moja stara kuća đedovina je možda nekih 100 metara odavde. Ja sam želio da napravim kuću na samom brdu, da bih mogao pola Crne Gore vidjeti odatle, kao i Lovćen. S druge strane je lanac Prokletija, i ovo je raj na zemlji. Mnogo ljudi i turista prolazi ovuda, i uvijek svrate kod mene. Tada sam i došao na ideju da ne bi bilo loše baviti se seoskim turizmom i imati neki prihod od toga”, kže Cacović otkrivajući kako se rodila ideja za bavljenje turizmom.
Radostan je, kaže, što njegovo domaćinstvo u velikom broju posjećuju njegovi sugrađani, Podgoričani.
„Da ništa drugo nije bez sama Podgorica i moji Podgoričani koji dođu, naročito u ljetnjim mjesecima, na svjež vazduh, na lijepu domaću hranu, na zatrijebačku krtolu. Ovdje se mnoge lijepe stvari dese, podgoričke večeri i književne večeri. Ugostio sam mnogo poznatih ljudi s naše estrade i ostali su mi u lijepom sjećanju”, navodi on.
A na meniju, kaze Cacović, ništa specijalno i posebno, sem toga što su nekada neše babe i đedovi spremali.
„Moj meni je ʼšto se nađeʼ . Uvijek ima kuvane krtole, sira , cicvare, ako ništa drugo ispeći malo krtole u rerni od šporeta, toplog leba i sira, i to bi bilo to. Osim ako se poruči lijepa jaretina, koja se može naći u selu. Sva jela koja su tradicionalna i koja se teško mogu naći u Podgorici, i ako se nađu, siguran sam da se neće moći jesti s onim istim merakom kao što će se pojesti ovdje. Sva hrana koja se ovdje sprema i jede je sa sela, od mojih rođaka i komšija. Sva je prirodna i čista, osim zatrijebačkog krompira koji je inače i brend tu, je i sir koji se još uvijek može naći ( kučki zatrijebački sir ). Tu je kajmak koji je prvoklasan, jaretina, sve što se pojede ovdje je čisto i prirodno”, ističe on.
Prošlog ljeta je, priča, bilo dosta stranaca. Ljudi koji su imućni i koje više ne zanimaju luksuzni hoteli. Koje zanima da dođu na selo i odu sami da izvade krompir i da sami uz pomoć njegove supruge spreme to sto su ubrali u bašti.
„Osim stranaca , našao sam se na ruti koja veže Korita i Kolašin, tako da dolazi puno bajkera. Uvijek kad neko zastane na parkingu, naravno da kažem dobar dan na svom jeziku. Plovio sam dosta po svijetu, pa ako ništa drugo znam reći dobar dan ili dobrodošli. Ukoliko neko stane i kaže dobar dan na njemčkom i ja mu odgovorim na njemčkom, i ako mu ja još poželim dobrodošlicu i kažem izvolite, e to već puno znači za gosta”.
Cacović istice da ima veliku posjeta stranih gostiju zahvaljujući panoramskoj ruti „Put oko Korita“, koju su osmislili i promovišu Ministarstvo turizma i Anka Kujović.
„Desilo se nešto što ni u snu nisam mogao zamislit, da je svakim danom sve više i više turista, motorista, sve zahvaljujući toj ruti. Zato imamo u planu i proširenje kapaciteta. Ovdje im je neka baza od koje počinju dalje“.
Konoba „Stara pjesma“ je i pravi mali muzej, jer Cacović vec dvije decenije sakuplja stare uređaje, predmete i tradicionalne instrumente.
„Imao sam problem s mojom ženom u početku – ʼšto donosiš to, neću tu gubu u kućuʼ. Međutim, to sam sve izgladio, i sve je došlo na svoje. Formirao sam veliku kolekciju gramafona i kolekciju većine stvari za koje mlađi ljudi i djeca i ne znaju za šta su služili.
Dosta ovih stvari je gore na tavanu i kad budemo napravili jednu veću salu. sve će to naći svoje pravo mjesto i biće u pravom smislu jedan muzej gdje će ljudi mojih godina moći da se vrate u djetinstvo i mladost, a oni mlađi da vide kako smo mi to nekada živjeli i što smo slušali“.
Cacović je pauzu u radu uzrokovanu koronavirusom iskoristio za pripremu objekta i sada spremno dočekuje goste, za koje se ipak nada da će ih biti.
„Falili su mi gosti, falili su mi moji Podgoričani. Nije to samo stvar novca, nego lijepih druženja i poznavanja lijepih ljudi . Kao što vidite, sredio sam objekat. Već sam od mojih Podgoričana imao nekoliko poziva i već su mi tri-četiri vikenda zakazali, i mene to čini vrlo sretnim. Oni su na neki način željni da dođu ovdje i daju sebi oduška. Tako da, siguran sam da će biti posla, mozda će stranaca biti manje, ali i to će proći i to će se zvati juče“.
Cacović je na kraju imao i poruku za sve one koji imaju mogućnosti i imanja na selima u okolini Podgorice.
„Mislim da je bolje biti gazda na svome, nego raditi kod nekog za platu od 300 ili 400 eura.
Sada je tu infrastruktura, putevi, struja, internet u svakom selu, a mogućnosti koje selo nudi su velike“.
