Anglo-irski pisac, filozof i orator, Edmund Burke, kritikujući svoje savremenike što ne cijene bogatstvo svoga naslijeđa i ne uče od njega, ogorčeno se obratio početkom 1780. godine svom parlamentu u Dablinu riječima: “Prošlost, gospodo, treba da bude odskočna daska a ne vaša ležaljka!”
Ova jednostavna ali inteligentna i slikovita opomena, upućena je onima koji su mislili da istorija i svijet počinju od njih, a važi kao univerzalna poruka svim plitkoumnim vlastodršcima, u svim vremenima, gdje god da su.
Bogata pomorska prošlost Boke Kotorske i Crne Gore, svakako bi morala da bude odskočna daska sadašnjoj i budućoj vlasteli, kojoj more i pomorstvo stoje kao neiskorišćen resurs u XXI vijeku. A, mogućnosti za to su veće nego ikada ranije.
Ironičnim scenarijom, skoro ezoterijski vidljivim i nevidljivim procesima, crnogorsko pomorstvo je zapalo u regresiju, ravnu antičkim mitovima, već na početku Trećeg milenijuma.
Danas, posle 25 godina, ono praktično više ne postoji osim u tragovima.
A, više od tri vijeka ranije, progresivnih ljudi, ideja i praktičnih rješenja, bilo je na svakom koraku Bokokotorskog zaliva…
Dovoljan je samo jedan detalj iz velikog brevijarijuma bokeljskog pomorstva, pa da se vidi gdje smo bili, a gdje danas jesmo…
Senat Republike Svetog Marka (Venecijanske republike), angažovao je kapetana Marka Martinovića iz Perasta (1663-1716), u ono doba odličnog poznavaoca nautike, matematike, hidrografije i brodogradnje, da u vještinama navigacije obuči 17 pitomaca carske Rusije, te nekoliko kneževa i boljara.
Za taj posao, 1697. godine stavili su mu na raspolaganje jedan školski brod koji je bio u vlasništvu kapetana Iva Lazarevića (takođe iz Boke), kako bi vaspitanici stečena teoretska znanja i praktično primijenili.
Nakon obuke održavane u njegovoj privatnoj nautičkoj školi, kapetanu Martinoviću je povjereno da ih vodi i na jedno školsko putovanje po Jadranu, do italijanske luke Bari i nazad.
Nije to ni jedini, ni prvi slučaj do tada, da u ove krajeve dolaze razni ondašnji poklisari-izaslanici u Boku tragajući za vještim nautičarima, hrabrim pomorcima i mudrim kapetanima trgovačkih ali i ratnih brodova.
Ali, uporedo sa tim, razvijana je brodogradnja, uzdizana lokalna zajednica i njena kultura, jačala je kotorska sampouprava onako kako je i pripadalo glavnoj trgovačkoj luci na ovom dijelu Jadrana, brinulo se o dobrobiti bokeljskih pomoraca, a oni su to vraćali izgradnjom zadužbina, pomaganjem opštem dobru i podizanjem ekonomske snage svog zavičaja.
Ovaj recept, koliko god da mu je godina, danas bi bio blagorodan i koristan svakome kome je ekonomski preporod Crne Gore stigao samo do ideje.
Put prema obnovi pomorske privrede, moguć je jedino u duhu vijeka u kome tek treba očekivati nova tehnološka iznenađenja.
A, ta misija može da ima snagu samo ako iskusni pomorci udruženi sa mladim, školovanim i ambicioznim pripadnicima te zajednice dobiju pravo glasa i odriješene ruke.
Jer, sva dosadašnja iskustva govore da se pomorci Crne Gore čuju i vide tek kad treba da budu dekor u fino aranžiranim konferencijama.
Egzodus školovanih domaćih pomoraca u svim pravcima svijeta odavno se podrazumijeva, jer nestankom ozbiljne domaće flote trgovačke mornarice, Crna Gora školuje pomorske kadrove isključivo za strane kompanije.
I dok ova stara a istovremeno i prilično maloljetna država daje svijetu najbolje od sebe u lancu globalne pomorske porodice, narodu Boke Kotorske i čitavog crnogorskog primorja, dakle, lokalnoj zajednici, oteta je i poslednja nada da će pomorska industrija opet biti ozbiljan faktor života ovih krajeva.
A, bila je primarna djelatnost, temelj egzistencije porodica u priobalju, način života i prirodna veza sa naslijeđem predaka.
U optimističkom duhu posmatrano, kad se Crna Gora jednom nađe u Evropskoj uniji i prođe kroz neizbježnu, dugogodišnju katarzu, kad se stvori jedan drugi ambijent za bilo kakve poslovne akrobacije u pomorstvu, biće to jedna nova, tehnološki, organizaciono i kadrovski sasvim druga pozornica nego što je danas.
Na njoj će se naći visokoobrazovani, operativni, spretni i disciplinovani pomorski oficiri zajedno sa pripadajućom logistikom, a takvim orkestrom dirigovaće anonimni impresario, možda onaj Deus ex machina, dakle, vještačka inteligencija treće i četvrte generacije koja će diktirati život i na moru i na kopnu.
Poznajući narav i urođeni otpor dinarskog fenotipa ovdašnjeg čovjeka prema svemu što je novo, ili, ne daj bože neosvojivo, treba očekivati uzbudljivu, neizvjesnu ali sigurno kreativnu bitku sa neizvjesnim ishodom.
Na žalost, taj željeni, spektakularni savez pomoraca budućnosti, brodova budućnosti i pomorske industrije kakva nije nikada ranije viđena, iz današnje perspektive gledano, izgleda kao beznadežna utopija.
Jer, budućnost je ustvari već stigla i ne izgleda ništa bezbjedniije nego što je prošlost bila….Ratovi, terorizam, pirati, napadi na brodove…Ništa od toga nije novo.
Svjetska mora i okeani i dalje su svojevrsna avantura za svakog pomorca, ali i nužnost, neizbježna, jer nema života bez pomorskih trgovačkih ruta.
Na grub i šokantan način se to pokazalo u godinama globalne pandemije zlog i mističnog virusa…
Kad je sve stalo, kad se opasnost od prestanka globalnog snabdijevanja pojavila kao avet, pomorska zajednica je spasavala svijet. Plovidba nije zaustavljena, uprkos svemu. A, pomorci su i zvanično proglašeni prioritetnog radnom snagom…
Šta je iz svega ovoga mogla da nauči i primjeni crnogorska birokratija, a nije i očigledno neće, mada je imala prilike, ne tako davno…
Početkom 2025. godine (23. februara), Samostalni sindikat radnika u pomorskom brodarstvu i transportu Crne Gore uputio je Vladi zahtjev da pruži podršku predloženim izmjenama i dopunama Konvencije o radu pomoraca.
Riječ je bila o četiri amandmana, koji se odnose na radno vrijeme, razvoj karijere, obuku i pravo na repatrijaciju.
Takođe i na povećanje minimalnog broja sati odmora, kako bi se riješio problem umora pomoraca i obezbijedili bolji uslovi za rad, usavršavanje, obezbjeđivanje jednakog pristupa obuci, bez finansijskih opterećenja, zaštitu od nasilja i uznemiravanja, unaprijeđenje postojećih prava koja pomorci imaju, prepoznavanje pomoraca kao ključnih radnika kao sastavnog dijela konvencije i fer tretman u pomorskim nesrećama, te uvođenje mjera za osiguranje pravednog tretmana u pomorskim nesrećama (“da se pomorci po pravilu ne označavaju unaprijed kao krivci”).
Vlada Crne Gore nije odgovorila na ove zahtijeve. Jer ih ne razumije. Jer tamo nema nikoga ko je čitao Međunarodnu Konvenciju o radu pomoraca.
Ali, čitali su je i pohvalili najbolji pravni stručnjaci u Ženevi, samo dva mjeseca kasnije, na sastanku Komiteta Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization) u Ženevi gdje su detaljno apsolvirani svi amandmani na Konvenciju o radu pomoraca.
Više puta su u prethodnim godinama predstavnici pomorske zajednice Crne Gore i Boke Kotorske tražili aktivno učešće u radu vladinih institucija koje se tiču pomorske privrede i pomorstva uopšte. Uvijek su ljubazno primljeni. Saslušani. Izašli iz kabineta (ne)zadovoljni. I tako u krug, periodično…
Možda bi sve to drukčije izgledalo kad bi vladari znali kako je Venecijanska Republika (a sa njom i vlastela kotorska) u XV vijeku (i ranije i kasnije) rješavala konflikta sa klijentima, definisala ciljeve, utvrđivala interese, kreirala ponude, pregovarala oko zajedničkog ulaganja i drugih osjetljivih tema, učestvovala u internacionalnim pregovorima…Sve je to vršila uz obavezno učešće svojih najboljih kapetana, admirala, brodovlasnika, pomorske elite onoga vremena.
Jer, kao i danas, tako i onda, pomorstvo je bilo i ostalo glavna karika u lancu svake ekonomije pomorskih država. A, koja nema tu kariku, a ima more, sigurno visi o koncu ili je kolonija.
Zato je fenomen “Mletačkog trgovca” ostao za sva vremena personifikacija uspješnog poslovnog čovjeka, a sa njim i uspješne države-imperije, koja je trajala 1100 godina (697-1797). Jer je bio ponizan pred pomorskim vlastima, a superioran u pregovorima, trgovini i diplomatiji.
Čulo se često sa vrha crnogorske državne piramide, da se čekaju prilike za rješavanje ovoga ili onoga. I tu se pokazalo da trguju samo kad kupuju vrijeme. Sve druge tehnike su im strane.
Strane su im kao replike iz popularne subkulture. Jer, naravno, ni njih ne poznaju. A, da znaju, već bi se neko sjetio da je slavni Kung-Fu majstor Brus Li, u svom kultnom filmu “U zmajevom gnijezdu” izgovorio legendarnu rečenicu:
“…Dovraga sa okolnostima, ja stvaram prilike!”
(Tekst objavljujemo po dogovoru sa autorom, u okviru saradnje dva portala)
