Vjerovatno nijesmo.
Zemlja je sićušna tačka u beskrajnom moru milijardi drugih tačaka, pa kako onda možemo da budemo jedini život u tom ili bilo kom drugom komšiluku nebeskih tijela?
Dakle, što mi znamo o životu izvan jedne savršeno regulisane životne sredine kao što je Zemlja?
Mnogi stručnjaci kažu da, čak i bez čvrstih dokaza o postojanju vanzemaljaca, moramo da zaključimo da su oni ipak tamo negdje, piše BBC.
Samo naša galaksija Mlečnog puta, jedna od procjenjenih 200 milijardi postojećih galaksija, ima oko 300 milijardi zvijezda.
Naša zvijezda - Sunce - glavni je izvor života na Zemlji.
A naučnici neprestano otkrivaju planete koje se obrću oko tih zvijezda, poznate i kao egzoplanete.
„Prilično smo sigurni da ga ima tamo negdje. To je najobičnija igra brojki. To je vjerovatnoća", kaže svemirska naučnica doktorka Megi Aderin-Pokok.
Tehnologija koju posjedujemo danas omogućava nam da detaljno istražimo te egzoplanete.
Naučnici mogu da vide hemijski sastav tih nebeskih tijela koja se obrću oko vlastitih zvijezda uz pomoć moćnih teleskopa za istraživanje hemijskog sastava svjetlosti zvijezda koja prolazi kroz njih.
To se zove spektroskopija.
Ključno je da se pronađe hemijski sastav sličan onom na Zemlji, što znači da životna sredina postoji negdje drugdje, možda hiljadama svjetlosnih godina od nas, koja može potencijalno da održi život sličan našem.
Znakovi su ohrabrujući.
„Znamo za stotine potencijalno nastanjivih planeta", kaže profesor astrofizike Tim O'Brajen sa Univerziteta u Mančesteru, u Velikoj Britaniji.
„U sljedećoj deceniji ili tu negdje, pronaći ćemo planetu koja bi čak mogla da pokaže potencijalne dokaze o postojanju života."
Još ohrabrujućih dokaza pronađeno je upravo ovdje, na Zemlji.
Živi organizmi pronađeni su na mjestima za koja se prethodno mislilo da su suviše surova ili neprijateljska da bi mogla biti dom za bilo kakvu vrstu života - na mjestima bez pristupa sunčevom svjetlu ili toploti, na primjer u najdubljim rovovima naših okeana.
U prošlosti smo vjerovali da život može da postoji samo na planeti koja je na određenoj udaljenosti od njene lokalne zvijezde (da bi imala prave nivoe radijacije).
Pronalaženje života na Zemlji koji cvijeta na mjestima za koja nijesmo mislili da je to moguće otvorilo nam je oči pred mogućnošću mogućnost da mjeseci - a ne samo planete - mogu takođe da podrže život.
To ne znači da izgledaju kao stereotipna zelena bića iz popularne kulture - samo da je život tamo moguć i da može da opstane.
Stručnjaci upozoravaju da ako su šanse veoma visoke da život postoji tamo negdje - teško je, možda čak nemoguće za sada, znati da li je taj život inteligentan.
„Većim djelom istorije života na Zemlji bio je to veoma prost život. Bio je to zapravo milijardama godina samo bakterijski život", kaže profesor O'Brajen.
A morao je niz slučajnih događaja da dovede do razvoja čak i višećelijskog života na našoj planeti.
Da bi vanzemaljski život ostvario kontakt, on mora da bude fizički - i tehnološki - uznapredovao.
Da očekujemo posjetioce?
Stoga, ako nijesmo sami da li to znači da treba da očekujemo posjetu vanzemaljskog života?
To je složeno.
Teško je vjerovati da nijedan životni oblik nikada nije dostigao tačku da može da prelazi međuzvezdane udaljenosti.
Dakle, koliko mi znamo, zašto se to onda još nije desilo?
„Naš najveći problem je što imamo samo jedan primjer života pred sobom, a to je život na ovoj planeti", kaže doktor Aderin-Pokok.
Ali to najvjerovatnije nije obrazac i za druga mjesta u univerzumu.
Na primjer, kaže doktorka Aderin-Pokok, „ako živite pored zvijezde koja je prilično aktivna, možda morate da živite ispod zemlje".
„To ne znači da tamo napolju nema inteligentnog života, ali možda nemate načina za emitovanje zato što živiti ispod površine."
Ili bi naprosto ne govorimo isti jezik - naučno govoreći, naravno.
„Mi sada koristimo radio teleskope za osluškivanje signala iz vanzemaljskih civilizacija od otprilike 1960. godine", kaže profesor O'Brajen.
Međutim, pošto postoji mnogo drugih načina na koje neki životni oblik može slati signale, mi ih možda nikada nećemo čuti.
A čak i ako smo na istoj talasnoj dužini kao neki drugi život u univerzumu, zbog ogromnih udaljenosti moglo bi da prođe hiljade godina da se prenesu poruke, a potom i odgovorilo na njih (pomislite samo kako, iz današnje perspektive, komunikacija preko pisama danas djeluje nemoguće sporo).
Preko novog projekta nazvanog Breakthrough Listen, lociranog na Kalifornijskom univerzitetu u Berkliju, naučnici pretražuju milion najbližih zvijezda u nadi da će negdje uspjeti da komuniciraju sa nečim što može da šalje poruke nazad na Zemlju.
Oni takođe prate zvijezde koje se nalaze usred našeg Mliječnog puta, 25.000 svjetlosnih godina od nas.
To znači da bi poruka poslata sa jedne od tih zvijezda morala da putuje otprilike 25.000 godina prije nego što stigne do nas.
Dakle, ako vanzemaljski život postoji tamo negdje, moglo bi da bude potrebno hiljade godina prije nego što čujemo bilo što od njega.
Čeka nas još dalek put
Međugalaktičko svemirsko putovanje preko ogromnih udaljenosti takođe nije opcija u bliskoj budućnosti.
Mi možemo da šaljemo radio talase brzinom svjetlosti, ali to je samo radio talas, koji putuje kroz vakuum svemira.
Međutim, bilo kakva svemirska letilica ne može da putuje između zvijezda.
Ako želimo da pošaljemo fizičku masu napolje u etar, u obliku sondi ili ljudi, to predstavlja mnogo veći izazov.
I ako naša civilizacija to još ne može da radi, stručnjaci tvrde da vjerovatno onda ne mogu ni naše nebeske komšije.
A čak i da imaju tehnologiju za putovanje do nas, moramo da uzmemo u obzir realnu mogućnost da to možda ne žele.
Takođe mora da postoji izvjesna količina svemirske sreće - ili dobrog tajminga.
Mi možda prečesto zaboravljamo koliko je malo vremena naša civilizacija zapravo provela na Zemlji.
Zemlja je domaćin života više od 3,5 milijardi godina, ali savremeni ljudi su tu tek otprilike 300.000 godina.
I zato što bi civilizacije mogle rapidno da nestaju, prozor za kontakt je veoma uzak.
Mi ne znamo zasigurno da li su vanzemaljci ikada posjetili našu planetu - ono što možemo da kažemo sa nešto više izvjesnosti je da vjerovatno nijesu svratili u vrijeme kad su ljudi lutali našom planetom.
„Ako se naše civilizacije ne poklope", kaže doktorka Aderin-Pokok, „onda nikad nećemo sresti vanzemaljce".
Možda su došli prije mnogo vremena ili će doći u budućnosti, dugo nakon što ljudski život bude bio ugašen.
I zato su možda dinosaurusi bili domaćini za neki vanzemaljski život tokom perioda Jure.
To vjerovatno nikad nećemo znati.
