Za epidemiologe 2020. je vatreno krštenje. Ekonomisti bi trebalo da imaju mogućnost povezivanja; prije tek nešto više od deceniju njihove lične prakse i prognoze bile su izložene oštrim pogledima javnosti nakon globalne finansijske krize. Umjesto toga, odnos između ovih dviju disciplina bio je iskušavajući. Neki ekonomisti čak su se i pitali imaju li epidemiolozi intelektualne kapacitete za ovaj izazov.
„Koliko su pametni? Sa kojom ocjenom su završili školovanje”, pitao se u aprilu Tajer Koven sa Univerziteta Džordž Mejson. Arogancija ne donosi sreću. Izazovi koje predstavlja pandemija koronavirusa – i oni koji će tek nastati, dok se budu dijelile vakcine – vapaji su za saradnjom. Ipak prečesto, kada ekonomisti krenu u druga akademska područja, njihov dolazak u mnogo većoj mjeri podsjeća na nespretnu invazijsku silu nego na korisnu diplomatsku misiju.
Ipak prečesto, kada ekonomisti krenu u druga akademska područja, njihov dolazak u mnogo većoj mjeri podsjeća na nespretnu invazijsku silu nego na korisnu diplomatsku misiju.
Ove dvije oblasti loše su povezane od početka pandemije. Tada je postojala ozbiljna potreba za modelima koji su predviđali mogući tok Covid-19 virusa, kako bi se informisali o uvedenim mjerama. Epidemiolozi, kao i ekonomisti, koriste različite vrste modela u svom radu, od kojih je svaki podložan sopstvenim ograničenjima i korisniji u nekim kontekstima u odnosu na druge. U martu su istraživači sa Imperijal koledža u Londonu koristili model za izračunavanje potencijalnog broja žrtava virusa, pod pretpostavkom da ljudi i vlade nijesu preduzele mjere kojima bi zaustavili njegovo širenje.
Analizom se došlo do zaključka da bi u takvim okolnostima umrlo možda 500.000 Britanaca i 2,2 miliona Amerikanaca (otprilike deset puta više nego što ih je umrlo do sada). Brojevi su uplašili i naveli vlade da preduzmu drastične korake za ublažavanje širenja virusa, ali naišli su na oštre kritike, većinom od ekonomista. Oni koji su bili kritički nastrojeni tvrdili su da su pretpostavke modela nerealne (što zvuči začuđujuće kad dolazi od ekonomista). Ljudi bi se, kako su navodili, svakako pomnašali tako kako bi se zaštitili, što znači da će broj umrlih svakako biti mnogo manji.
Autori studije na Imperijal koledžu ipak su bili otvoreni prema ovoj pretpostavci i čak su primijetili da je ona nerealna. U novoobjavljenom eseju za Journal of Economic Perspectives, Elenor Marej, epidemiološkinja sa Univerziteta u Bostonu, kaže da su ekonomisti pogrešno shvatili cilj modela, a to je postavljanje najgoreg mogućeg scenarija da bude osnova prema kojoj će se procjenjivati potencijalni efekti takvih mjera. Kritike ostalih pristupa modeliranja slično su ukorijenjene u pogrešnom tumačenju njihove publike i svrhe, smatra ona.
S obzirom na to da je pravljenje modela omiljena zabava ekonomista, percepcija da napori epidemiologa nijesu bili dovoljno dobri navela je mnoge da sami kopaju po podacima. I ovo se pokazalo problematičnim, piše gđa Marej. Izvući zdrave zaključke iz dostupnih epidemioloških podataka teško je kada je obim potencijalne nesigurnosti nepoznat – jer se udio slučajeva Covid-19, koji su asimptomatski ili ne može utvrditi ili se mijenja, na primjer, širenjem virusa.
Takve nejasnoće se uvijek pojavljuju kada se radi o novom patogenu, poput virusa koji uzrokuje Covid-19, što činjenica koju ekonomisti, koji nijesu navikli na bavljenje epidemiološkim podacima, možda nijesu uvažili. Umjesto da pokušavaju da nadmaše stručnjake, navodi gđa Marej, ekonomisti bi trebalo da iskoriste specijalizaciju i usmjere svoje napore na pitanja koja je epidemiolozima teže da se bave.
Umjesto da pokušavaju da nadmaše stručnjake, ekonomisti bi trebalo da iskoriste specijalizaciju i usmjere svoje napore na pitanja koja je epidemiolozima teže da se bave.
Ovo je pomalo nepravedno. Da, neki pokušaji ekonomista da modeliraju djelo su diletanata. Ali podoblast ekonomske epidemiologije već decenijama proučava kako socijalni faktori utiču na širenje bolesti. Veći dio iznešenih tvrdnji u nedavnim ekonomskim radovima na pitanjima vezanim za Covid-19 klonio se modeliranja njegovog kursa i fokusirao se upravo na ona područja u kojima ekonomisti mogu da im dodaju vrijednost na bolji način. Bez obzira na zbunjujuću nesigurnost, naučnici su radili velikom brzinom, izradili stotine članaka u kojima su procjenjivali politiku donošenja mjera, analizirali ekonomske troškove povezane s izbijanjem i zaustavljanjem i procjenjivali kako pandemija preoblikuje globalnu ekonomiju – način na koji se i ovaj medij oslanjao prilikom izvještavanja o pitanjima vezanim za Covid-19.
Ipak, u ekonomiji se moglo i bolje. Na interdisciplinarnost se već dugo gleda sa sumnjom. Robert Solou, nobelovac, jednom je odbacio kritičare svoje profesije rekavši: „Kad žele da ekonomija bude šira i interdisciplinarnija, čini se da žele da se odrekne svojih standarda strogosti, preciznosti i oslanjanja na sistematično posmatranje protumačeno teorijom, i umjesto toga pređe na neku slobodniju vrstu diskursa“.
Čak se i oni naučnici zainteresovani za lutanje van utabanih staza suočavaju sa podsticajima da ne sarađuju s istraživačima u drugim oblastima, smatra ekonomista Toni koji je ranije radio na Univerzitetu u Birmingemu. Za akademike koji traže angažman, objavljivanje u vrhunskim ekonomskim časopisima je od najveće važnosti. Saradnja s neekonomistima stavlja određenu kontrolu nad istraživanjem u ruke naučnika kojima je pojavljivanje u vrhunskim časopisima manje važno. Pohodi ekonomista u druge discipline stoga bivaju mnogo manje korisni po pitanju razmjene znanja između različitih oblasti u odnosu na ono što bi se smatralo idealnim.
Nedostatak discipline
Sve je to posebno neuspješno, jer je glavni izvor frustriranja epidemiologa u pandemiji onaj koji takođe narušava ekonomsku struku. Kao što gđa Marej primjećuje, epidemiološka zajednica nije bila spremna na način na to da njene preporuke budu politizovane, a njene izjave iskrivljene među prenosiocima dezinformacija. Ekonomisti bi u ovome trebalo da pokažu saosjećanje. Njihovi napori da masama objasne komplikovane ideje, od vrlina tržišta do potrebe za bankarskim spašavanjima, često su propali. Takvi neuspjesi podstiču ekonomiste da postanu izolovaniji. Ali, kao što je otkrila pandemija, ponekad efekti politike zavise od toga koliko dobro javnost razumije ono što se radi i zbog čega. Profesija koja je otvorenija za saradnju mogla bi da nauči i iz komunikacijskih borbi onih drugih.
