Kada je 2015. godine Evropska centralna banka počela da realizuje program tzv. „kvantitativnog popuštanja“, kroz koji su svakog mjeseca kupovane hartije od vrijednosti u iznosu od 60 milijardi eura mjesečno, zamišljeni rok od 18 mjeseci, koliko je inicijalno bilo planirano trajanje programa, već tada je djelovao preoptimistično. ECB se opredijelila za program masovnog otkupa javnog duga, u koji spadaju obveznice koje izdaju zemlje eurozone i evropske institucije, kao i korporativne obveznice. Ne bi ni relativno kratak rok, ni relativno ogroman iznos bili toliko sporni da se zapravo sve nije svodilo na otvaranje jednog fiktivnog kruga simuliranjem povećanja tražnje za obveznicama kako bi se uvećala njihova vrijednost i na taj način izazvao pad kamatnih stopa.
Namjera je bila da se ovim podstakne bankarski sektor da odobrava kredite preduzećima i potrošačima, umjesto da kupuje obveznice s nultim ili čak negativnim prinosom. Smatralo se da će niske kamatne stope pogodovati zaduživanju, a time i tražnji, kako kroz potrošnju, tako i kroz investicije. Uz sve ovo, niske kamatne stope osmišljene su i da bi se lagano obarala vrijednost eura u odnosu na najvažnije svjetske valute, kako bi se stimulisao izvoz. Kvantitativno popuštanje „neplanirano“ je produženo sa prvobitnih 18 na 45 mjeseci, nakon ubrizganih 2,6 biliona eura kojima je vještački povećana likvidnost i samo u završnici ostvarena stopa inflacije iznad dva odsto, koja se odmah po ukidanju ovog programa vrtoglavo snizila, a nakon drastičnog usporavanja ekonomskih aktivnosti izazvanog pandemijom koronavirusa kliznula u negativnu teritoriju iz koje od avgusta ove godine ne uspijeva da se izvuče.
Nekada postavljen psihološki prag stope inflacije od dva odsto mogao bi i u godinama pred nama ostati nedodirljiva tačka na kojoj se tokom 2021. gotovo sigurno neće ni insistirati. Posebno ne nakon što je juče predsjednica ECB Kristin Lagard poručila da se neće odustati od novog programa podrške ekonomiji na sličan način na koji je to rađeno prethodnih godina, kao da je pandemija u potpunosti izbrisala sjećanje na neefikasnost ovakvih mjera kojima nije dugoročno ostvaren ni sekundarni cilj – rast inflacije, a kamoli primarni – oporavak i održiv rast. Za Lagard ni vakcina ne bi trebalo da predstavlja prekretnicu u budućim ekonomskim kretanjima, niti je ona vidi kao razlog da odustane od već zamišljenog.
Dva su ključna, a niz je i dodatnih razloga zbog kojih zemlje eurozone mogu da strahuju zbog ove odluke. Prvo, razmišljati o ubrizgavanju novca u sistem čiji su kapaciteti da omogući njegovo međunarodno cirkulisanje u najboljem slučaju prepolovljeni znači unaprijed se opredijeliti za mjeru koja ni u vremenu doslovno neograničenog protoka kapitala i ljudi nije dala rezultate. Drugo, revidiranje procjene tačno godinu nakon pojavljivanja virusa da vakcina ipak neće u kratkom roku zaustaviti širenje pandemije pokazuje da pomjeranja i usklađivanja sa realnošću tek slijede, odnosno da tek sada dolazi trenutak u kojem se mnogi oslobađaju sasvim neutemeljenog optimizma da će cijepanjem posljednje stranice kalendara odveć omražene 2020. godine nestati većina nevolja koje je ona donijela. Osim toga, ekonomski stimulans kakav se u ECB nazire doboko dijeli Evropsku uniju, nagrađujući pretjerano zaduženi jug i potkradajući štedljivi sjever Starog kontinenta, jer se u ovom slučaju rukama uvučenim u zaštitne rukavice briše odgovornost onih čije ekonomske probleme koronavirus nije stvorio, već samo ogolio, ali im se dodatno zaduživanje ipak dopušta, dok se obaranjem kamatnih stopa obesmišljavaju aktivnosti štediša, a napori da se brzo djeluje u pronalaženju alternativa doslovno ignorišu plasiranjem univerzalnog lijeka za sve.
Ekonomski stimulans kakav se u ECB nazire doboko dijeli Evropsku uniju, nagrađujući pretjerano zaduženi jug i potkradajući štedljivi sjever Starog kontinenta, jer se u ovom slučaju rukama uvučenim u zaštitne rukavice briše odgovornost onih čije ekonomske probleme koronavirus nije stvorio, već samo ogolio.
Iako su epidemiolozi projekcije širenja koronavirusa vezivali za najpesimističniji scenario, donosioci odluka širom svijeta unijeli su previše optimizma u planiranje svojih poteza i napravili višestruku štetu i sebi i društvu na koje se one odnose – od davanja neutemeljenih obećanja da će se do kraja godine sve vratiti u normalu, preko stvaranja ekonomskog kolapsa zbog lošeg tempiranja ključnih odluka, do nepovratnih gubitaka ljudskih života i trajnog narušavanja zdravlja dijela populacije. Odluka da se odobre stimulansi, kakve će ne samo ECB, već i druge velike svjetske banke širom planete praktikovati u narednim mjesecima, znači nastojanje da tako postignuta likvidnost podstakne intenzivniju ekonomsku aktivnost, a ona podrazumijeva više kretanja i više interkacije. U suprotnom, finansijska injekcija, bila bi potpuno uzaludno ubrizgana.
No, osim što favorizovanjem zaduživanja ovakvim stimulansima pokušava da se generiše potrošnja, niske kamatne stope dovode do pada vrijednosti valute, što pogoduje onima koji planiraju veliki izvoz. Ako posmatramo ovu situaciju isključivo iz domaće perspektive, pod pretpostavkom da su eliminisane svi drugi problemi koji mogu nastati zbog odnosa valutnog para euro-dolar, a znamo da nijesu, pitanje je koliko se crnogorskih proizvoda i usluga u ovim okolnostima može izvesti na tržišta trećih zemalja – onih koje nijesu korisnice eura, kako bi se ugrabila makar neka povoljnost ovakvog trenutka, budući da program podrške ipak važi samo za privrede članica EU i da Crna Gora jedino u kursnim razlikama može da vidi tračak nade. Pitanje je koliko se u aktuelnom političkom bezvlašću uopšte razmišlja o ovome dok se pažnja javnosti svakodnevno usmjerava na nove „bisere“ odlazećih i dolazećih. Da smo bilo šta tokom posljednjih mjeseci proizveli u mjeri u kojoj smo se opredijelili za hiperprodukciju političkog ludila možda bi u danima koji dolaze neke od globalnih odluka dale vjetar u leđa makar djeliću crnogorske privrede kroz izvoz. Ovako možemo ponuditi samo ono što nikome ne treba – ne zbog neodgovarajuće veličina, jer bi se ona možda nekako i prilagodila, no Evropa ipak traži kolekciju 2020/21, a ne trendove devedesetih.
