Tog jula 2002. godine, zaputio sam se sa roditeljima ka Dubrovniku u namjeri da upišem tadašnji Američki koledž za menadžment i tehnologiju, ogranak poznatog Rocester Institute of Technology.Par dana prije toga posjetio sam hrvatski konzulat u Kotoru kako bih preuzeo viziran pasoš, tada već umiruće države SR Jugoslavije.
Po već sugerisanom protokolu, automobil smo iz bezbjednosnih razloga ostavili na crnogorskoj strani, u neposrednoj blizini brodskog kontejnera, koji je uz istaknutu zastavu i skromnu metalnu rampu činio granični prelaz.
Vukući kofere par stotina metara uz brdo, stigli smo na hrvatski granični prelaz koji je imao nešto bolje i urednije kontejnere, gdje nas je čekao provjereni dubrovački taksista. Sticao sam dojam da je taj granični prelaz, za Hrvatsku tada bio poput slijepog crijeva, linija nakon koje ne postoji ništa šta njih zanima.
Prolazeći kroz Konavle, iako u tom trenutku poprilično obnovljene, ožiljci rata su bili i dalje primjetni. Rupe od metaka na kamenim fasadama kuća, urušeni krovovi i spaljeni vinogradi povremeno su se smjenjivali dok smo prolazili automobilom. Naivno sam pomislio “Dobro je, ipak nije bilo toliko strašno”.
Ta iluzija je raspršena nepunih tridesetak minuta kasnije, kada sam na ulazu na Stradun zatekao tablu koja je slikovito prikazivala mjesta u starom gradu koje su pogodile granate.
Na toj tabli je pisalo “…crnogorske…”, osjećaj je bio kao da mi je ispisano puno ime i prezime. Iako sam tih ratnih godina, kao i članovi moje porodice, bio žigosan kao ustaša nisam uspio pobjeći od kolektivnog osjećaja krivice. Suvenirnice i štandovi na Stradunu prodavali su DVD-je “Rat u Dubrovniku” koji sam odmah kupio i odgledao.
Gledajući snimke razaranja Dubrovnika od strane crnogorskih jedinica JNA, osjećao sam stid dok je neizmjerni ponos na Crnu Goru bio ukaljan blatom i smradom tih nedjela.
To je ujedno bila i potvrda ispravnosti odluke da naredne četiri godine studija provedem u Dubrovniku zajedno sa još nekolicinom studenata iz Crne Gore, pokušavajući da obnovim barem jedno crnogorsko-dubrovačko prijateljstvo, a na kraju ih je bilo mnogo.
U tom trenutku, samoinicijativno baveći se diplomatijom kako sam znao i umio, nisam ni slutio da će upravo to biti poziv kojim ću se i zvanično u ime Crne Gore baviti više od deset godina kasnije.
Tih godina Dubrovnik i Crna Gora su hitali ka svojim različitim ciljevima, koji će ih na kraju zbližiti i pomiriti više od svih političara. Crna Gora je išla ka obnovi nezavisnosti, dok je Dubrovnik užurbano išao ka statusu jedne od najpopularnijih turističkih destinacija u Evropi.
Kako se datum referenduma za nezavisnost Crne Gore primicao, tako se i ambijent za crnogorske studente rapidno mijenjao. Bili smo glavni sagovornici i prenosioci informacija “iz prve ruke” o dešavanjima u Crnoj Gori.
Od Dubrovčana sam slušao poruke podrške i hrabrenja, dok su u mojim ušima te poruke odzvanjale kao oprost za sve ono što su moji sugrađani uradili petnaest godina ranije.
Obnova nezavisnosti Crne Gore je za Dubrovčane bila radosna vijest jer se, iza one linije iza koje petnaest godina nije bilo ničeg, konačno pojavio prijatelj i partner koji dijeli iste snove o evropskoj budućnosti.
Tablu granatiranja i DVD-je “Rat u Dubrovniku” zamijenile su ponude jednodnevnih izleta za Kotor, Budvu, Cetinje, Lovćen…
Dubrovnik je za svega četiri godine mojih studija obnovio hotele Hilton Imperial, Libertas, Palas, Park…, javni prevoz je bio uređeniji nego u mnogim evropskim metropolama, postao broj jedan destinacija za kruzere, otvorio avio-linije, unaprijedio ponude u kafićima i restoranima kao i turističke servise.
Rezultat je bio vidljiv na svakom koraku. Sa tri do četiri mjeseca sezone koliko sam zatekao 2002. godine, već 2007. Dubrovnik je imao sezonu koja je trajala šest do sedam mjeseci.
Maštao sam kako bi to izgledalo kada bi u Crnoj Gori restorani, kafići i hoteli bili puni turista već u aprilu. U tom trenutku Crna Gora je imala skromnih dva mjeseca visoke sezone. Kako je vrijeme odmicalo Crna Gora je popravljala turističku ponudu i sezona je postajala sve duža. Na tom putu učinjeno je i dosta grešaka, kao što je neplanska gradnja ili još ubitačnije plansko uništavanje određenih prostora, čiji je najbolji primjer Budva.
Upravo Dubrovnik i Budva su dobri primjeri kako nešto treba i ne treba raditi. Dok u Dubrovniku turisti svakodnevno koriste javni gradski prevoz, u Budvi je to misaona imenica.
Ako mislite da u Dubrovniku nema potražnje za kupovinom stanova onda se grdno varate. Mogli su Dubrovčani baš kao i Budvani opkoliti svoj stari grad sa soliterima od po dvadeset spratova, ali nisu.
Mogli su u Kuparima i Cavtatu dozvoliti masovnu izgradnju zgrada i vila na pjenu od mora, ali nisu.
Takođe, mogli su dozvoliti da se na šetalištima naređa beskrajan niz objekata koji će prodavati roštilj na ćumur, klasove, privremene tetovaže, ringišpil, igračice i sl. ali nisu.
Sve su to mogli i imali bi zaradu, ali su imali malo više kulture i vizije da izaberu koncept koji ne samo da njihov grad čini ljepšim i bogatijim, već su čitavu turističku ponudu države povukli naprijed.
Čini se da su Dubrovčani, za razliku od nas, na vrijeme shvatili da je njihovo mjesto već lijepo i atraktivno. Da njihov grad, a i čitav region, već ima dovoljno kulturnog i istorijskog nasljeđa, bogate tradicije i interesantnih priča koje posjetiocu mogu pažnju držati danima i nedeljama.
Sve što je trebalo je srediti dvorište, našminkati ulice, objekte i uložiti svu energiju i pamet kako na najbolji način doprijeti do zadnjeg kutka svijeta i ponosno predstaviti šta se nudi.
Nama nije bilo dovoljno to što imamo, pa smo tako morali zidati betonske i staklene solitere tamo gdje im mjesto nije, divlja apartmanska naselja do kojih nema puta i vode, a o kanalizaciji da ne govorim.
Poseban je fenomen da se divimo našoj mediteranskoj arhitekturi za koju se, kao najbolju, odlučio jedan Kanađanin u Porto Montenegru, Egipćanin u Luštica Bay-u ili Azerbejdžanac u Portonovom, ali kada na sopstvenoj zemlji zidamo, većina nema problem da kuću ofarba u fluoroscentnu rozu boju dok se krov stavlja tek kada ste 100% sigurni da više nema prostora da se doda još koji sprat.
No srećom, ako nas je čime stvoritelj nagradio to je onda prirodnim ljepotama, tako da uz sav naš trud da uništimo što imamo, ipak je dosta toga preteklo.
Ako je objašnjenje za prekomjerenu gradnju pohlepa za brzim i lakim novcem, svakako neobjašnjivo je kako smo pršutu, ribu, gambore i ostale nacionalne specijalitete zamijenili za leskovački roštilj.
Ili, još gore, kako smo muzeje, priredbe, festivale, priče o pomorcima i palatama, mediteranske note i sl. zamijenili cajkama i prljavim birtijama.
Da se razumijemo, i ja, baš kao i Dubrovčani, volim otići na dobar leskovački roštilj, odslušati i neke cajke koje su minimum podnošljive za slušanje ali mi nikad ne bi palo na pamet, baš kao ni Dubrovčanima, da našim gradovima mijenjam lice po kojem su vijekovima poznati za nešto što je realno lošije i prolazno.
Tako da na 17. jul 2022, dok Dubrovčani uveliko imaju sezonu od skoro deset mjeseci, mi brojimo slobodne ležaljke i promet pljeskavica.
I to ne čudi, ako se uzme u obzir da je prvi čovjek Budve, kraljice Mediterana, pucao iz topova, protjerivao Djeda Mraza, pravi crkvene i paramilitarne manifestacije, a sa expertom Jakovom i Đurovićem strategiju i razvoj je bazirao na Banjaluci, Kragujevcu i Beogradu.
Uprkos praznim floskulama gamechangera o evropskoj orijentaciji, naš turizam filigranski precizno oslikava spoljnopolitički kurs zemlje.
Sezona je pukla!
Ne znam šta će se dešavati narednih dva mjeseca ali znam da će sve to više ličiti na spašavanje redova Rajana nego na stabilnost i napredak. Razlog je i više nego očigledan, ljudi koji rukovode Vladom Crne Gore protekle dvije godine doveli su do potpunog sloma vrijednosti u društvu, koje je ionako bilo krhko.
Negativne posljedice njihovog načina vođenja države i turizma osjećaće se u godinama koje dolaze. To će se najbolje manifestovati kroz to što će jaz između nas i razvijenog svijeta biti sve dublji.
Dubrovnik, kao nama najbliži i najsličniji grad koji pripada evropskoj civilizaciji, najbolje simbolizuje sve ono što smo mogli biti. S druge strane, predsjednik Vlade i predsjednik opštine Budva, simbolizuju koliko nisko smo potonuli.
Ako vam i dalje nije jasno o čemu pričam, pozovite prvi nasumični broj u Dubrovniku i pitajte: “Ke'nova? Kako ide?”
Putuj, Dubrovniče, i ne čekaj na nas...
(Autor je predsjednik Odbora za međunarodne odnose i iseljenike Socijaldemokrata Crne Gore)
