Što se sve dogodilo ove dvijehiljadedvadesete godine u Crnoj Gori nije jednostavno opisati, a još teže shvatiti? Bio je to kopernikanski obrt, ne samo u političkom životu, nego i u svijesti građana, ako je u sadašnjoj situaciji o građanstvu uopšte moguće govoriti.
Pođimo redom: od republike u komunističkom sistemu, do današnje suverene države, pa i one bezimene oblasti u nekadašnjoj troimenoj kraljevini, Crna Gora je uvijek predstavljala područje sa najmanjim brojem vjernika, posebno među pravoslavnim dijelom stanovništva. Pravoslavni Crnogorci su cijenili crkvu, trudili se da vjerske objekte podignu gotovo u svakom selu, pa i zaseoku, često vodeći računa da sakralni objekti budu ne samo plemenski, nego i bratstvenički, pa čak i vlasništvo ogranaka pojedinih bratstava, ali su u crkvu malo ulazili, a još manje držali do popova i liturgija. To jednostavno nije predstavljalo dio njihove kulture ili ukorijenjenih običaja. Još manje su povazdan cjelivali ikone, ili, ne daj Bože, prilazili oltarima puzeći ili na koljenima. Podići crkvu bila je stvar ponosa, plemenskog ili bratstveničkog prestiža, ali glasno pokazivati svoju vjerujuću osobu smatralo se gotovo sramotom.
Dogodilo se ono što smo do sada ne jednom iskusili. Kako savremeni Crnogorci najradije vode tuđe ratove, naravno, uvijek na svoju štetu, kako se ugledaju na druge, nastojeći da ih kopiraju, ili pošto- poto žive u njihovoj koži, kako se trude da se sa njima identifikuju – još jednom smo pokazali da nas, recimo, braća Srbi mogu nagovoriti na svakakve gluposti. Kako smo devedesetih, jedini od svih jugoslovenskih naroda, naivno povjerovali da Srbi u Jugoslaviji zaista pate, pa halaknuli da im pomažemo da ne pište kao zmije, a da optužujemo Sloveniju i Hrvatsku, tako smo sada iznenada postali zatucani vjernici, samo zbog toga što to Srbiji odgovara. Srbi, recimo, nemaju litije u tradiciji, osim možda toliko da obiđu nekoliko puta sa ikonama i crkvenim ripidama oko crkve ili manastira, ali su nas, koji litije uopšte ne baštinimo, nagovorili da prvo treba da uzmemo u ruke tuđe zastave, pa onda zaurlamo: Ne damo vam svetinje! Čije i kakve svetinje, kome ih ne damo i zbog čega, ni deseti litijaš nije razumijevao. Razumio je samo toliko da to treba Srbiji. Opet smo, kao devedesetih, problejali o svom trošku. Vjerovatno je da samo u prestupnoj godini možemo toliko iznenada skrenuti od razuma. I kopernikanski obrt se dogodio.
Danas naša vlada gori od nestrpljenja da sve crnogorske crkve i manastire što prije preda Srbiji, da se Crnogorci što prije liše i prava na svoja groblja i vlastite pretke, baška crkve i manastire, da okupacija najzad bude čista, bez imalo primjesa crnogorske državne nezavisnosti. Eto, konačno je Crnogorska pravoslavna crkva, opštinskom odlukom Glavnog grada, dobila plac za gradnju svoga sabornog hrama, ali samo zbog toga što Vlada nije stigla da pomenutu odluku spriječi. Crno, precrno se piše crnogorskim pravima?! Sve će od sada Vlada, na žalost, stići. Tek ćemo vidjeti što će se događati sa nejakim crnogorskim kulturnim institucijama, koje ni u dosadašnjoj vlasti nijesu baš komforno živjele. Nikad Crnogorski P.E.N. centar, primjera radi, nije imao svoga dinara, a sad pod vlašću onoga Vučurovića koji, izgleda, samostalno raspolaže ljudskim pravima, teško da može dobiti i toliko?
Može li, kad je o masovnoj srbizaciji riječ, član Demokratskog fronta, gospodin Knežević, biti zadužen za bezbjednost, ako se zna, što on ne krije nego se time ponosi, da je zaljubljen u Rusiju, da tamo, zajedno sa partijskim kompanjonom Andrijom Mandićem svakog časa lazga, ne samo zbog para koje otuda stižu za svaku predizbornu kampanju DF-a, nego i zbog darova koje iz Moskve lično dobijaju. Najbolje bi bilo da Kneževića stave na čelo ANB-a, pogotovo zbog toga što je odavno ispoljavao visoko mišljenje o NATO alijansi? No, Vlada je stigla da učini nešto još mnogo gore: na čelo ANB-a došao je povjerenik Srpske pravoslavne crkve, valjda da uspješno sarađuje sa NATO-om i protura Rusiji povjerljive vijesti?
Uostalom, nikako mi nije jasno kako predsjednik Krivokapić misli da sarađuje sa NATO alijansom kad su mu svi kadrovi na koje računa najmanje dvije decenije javno olajavali NATO, a o nekakvom njihovom naglom ideološkom zaokretu ne može biti govora. Pa, zbog čega kriti, dosadašnja vlast je 30. avgusta pala, između ostalog, i zbog saradnje sa NATO-om, a ne, kako je navodno trebalo, sa Rusijom i Srbijom.
No, možda je za pad stare vlasti bilo dovoljno da je pokušala da Srpsku pravoslavnu crkvu, kao i ostale vjerske zajednice, stavi u zakonske okvire. Ne može, kazali su pobjednici od 30. avgusta. Srpska pravoslavna crkva mora da gospodari državom!
Na crnogorsku nesreću, u gospodina Abazovića se ne smijemo pouzdati. Sva za sada objelodanjena kadrovska rješenja direktno protivurječe saradnji sa NATO alijansom. Valjda je Dritan bio zadužen da to spriječi?
Treba li se bojati da ova srbizacija svega i svačega neće donijeti nikakvo pomirenje nego, naprotiv, početak sukoba sa mnogo neizvjesnim krajem? Daj Bože, da nije tako.
