Na to se svela politika u Srbiji. Na jedan tobože zakazani telefonski randevu. Da su se tražili na Tinderu, ne bi se njih dvojica bolje našli. Savršeno odgovaraju jedan drugome. Vučić submisivan, a Putin… Nije to sad važno. Važan je gas. U nedjelju, kaže Vučić, razgovaraće s Putinom o gasu. Gas je u središtu ove (ljubavne) afere. Nema Srbije bez ruskog gasa, tako izgleda kada Vučić priča o tome. Ali, nema Srbije ni bez investicija iz zemalja članica EU i – kako se to ozbiljno kaže – trgovinske razmjene s njima.
Što nas vodi ka pitanju – ima li Srbije? Ili, preciznije: šta je Srbija? Ako je vjerovati Vučiću – Srbija je ruski gas i novac iz EU. Zamislite, vodite zemlju čitavu deceniju, i na kraju priznate da u toj zemlji nema ničega ako ništa ne stigne iz Rusije i EU. Kako stoje stvari, kada Kina otvori front prema Zapadu, pokazaće se da nešto stiže i iz Kine, bez čega takođe nema Srbije. A do tad, kako se to nekada govorilo, dok su se još igrale domine, Srbija je duplo golo.
I kada ste duplo golo, sasvim je normalno da zavisite od jednog telefonskog razgovora. Da čitava politika zemlje stane u taj razgovor. Pesnik je nekada pjevao – jedan poziv mijenja sve. Samo što ovaj poziv u nedjelju, ako ga bude, neće promijeniti ništa. Smisao tog poziva je da se ništa ne promijeni. Putin Vučića drži na kratkom lancu – to je utisak. Zapad bi imao šta da nauči od Putina, barem kada je riječ o dogovaranju s Vučićem.
Evo, recimo Njemci: prvo s Vučićem razgovara predsjednik njemačke vlade, pa onda ministarka spoljnih poslova, i na kraju ministarka odbrane. Ili Sjedinjene Države: ne jedan, nego troje senatora doputuju u Beograd da razgovaraju s Vučićem. I onda još jedan od njih mora da objavi o čemu su razgovarali kako bi Vučića držao za riječ. A pričali su o sankcijama i Vučić je rekao da će ih uvesti za 60 dana. Od tada je prošlo 30 dana. Što bi značilo da smo na pola puta do sankcija. Ali ne znači.
A gledajte Putina. Pozovi me telefonom, a razmisliću da li ću ti se javiti – tako Putin Vučiću. A Vučić – nikad neću uvesti sankcije Rusiji. A nisu još ni razgovarali. E, tako se priča s Vučićem. Ili barem tako Vučić gradi sliku o sebi. To jest o sebi i sebi. Jer imamo dva lica Vučića. Jedno je ono za Zapad. Taj, nazovimo ga, zapadni Vučić je odvažan, principijelan, nepotkupljiv. Oni ga mole, dolaze mu na noge, ali on ne mari. Obeća, pa kaže da nije obećao. Što bi rekla djeca – radi im šta hoće.
Drugi je ovaj Putinov Vučić – manji od makovog zrna. Putin još nije ni podigao slušalicu, a Vučić već raportira – 90 dana sam izdržao da ne uvedem sankcije, a baba Vanga zna koliko još mogu tako. Koja sad baba Vanga? Čitalac se prisjeća devedesetih. Tada su zemljom špartali vešci, vračevi i proroci. Bila su to zlatna vremena crne i, mnogo manje, bijele magije u Srbiji. Kao da se Vučić sa setom seća devedesetih, pa priziva Vangu, bugarsku proročicu.
Ne treba mu zamjeriti, kada u zemlji nema ničega, ostaje nam još samo u čuda da vjerujemo. Ali, zar ne bi onda bilo pametnije da umjesto s Putinom, Vučić u nedjelju razgovara s Vangom? Vanga je umrla još 1996, negoduje čitalac. Dobro, ali šta to meijnja na stvari? Jer, šta ako u nedjelju i Putin odluči da se za Vučića pravi mrtav?
