Postavljanje spomenika kvislingu Pavlu Đurišiću u beranskom selu Gornje Zaostro jedan je od skandala koji je je obilježio mjesec za nama. Profesor na Univerzitetu Džons Hopkins Siniša Vuković, ocijenio je da je taj slučaj slikovit prikaz degradacije crnogorskih državnih prerogativa.
On je razgovoru za Portal Analitika upozorio da je Srpska pravoslavna crkva pokazala ne samo da je jača od same države, već da joj se država samoinicijativno i dobrovoljno podredila.
Osvrnuvši se na najnoviju protestnu notu iz Zagreba, rekao je kako su tenzije sa Hrvatskom očekivane i da je bilo pitanje vremena kada će se ogoliti sva suštinski radikalno-miloševićevska ideologija iz koje je, podsjeća on, pronikao veći dio vlasti u Crnoj Gori.
Pokušaj Andrije Mandića da se približi novoj administraciji u Bijeloj kući kroz autorski tekst u časopisu The National Interest, opisao je kao njegov pokušaj da obezbijedi stabilnost svoje trenutne pozicije, kako bi umanjio kritike da vodi Crnu Goru u rusku sferu uticaja.
Slučaj u Gornjem Zaostru pokazao da je vlast institucija ograničena
Jedan od fotoreportera koji su napadnuti na crkvenom skupu u Gornjem Zaostru, Stevo Vasiljević, nakon incidenta je izjavio da država faktički ne kontroliše teritoriju sjeverno od Kolašina. Našeg sagovornika pitali smo slaže li se sa ovom ocjenom i kako ocjenjuje reakciju domaćih institucija, ali i diplomatskog kora.
„Počeo bih jednom veoma važnom definicijom - onoj o državnom suverenitetu, koja pretpostavlja da je suverenitet zasnovan na četiri ključna principa. To je, pod broj jedan, jasno definisana populacija, koja živi, pod broj dva, najasno definisanoj državnoj teritoriji, na kojoj, pod broj tri, država ima autoritet i monopol moći da sprovodi i primjenjuje pravila, i istovremeno je, pod broj četiri, u stanju da stupa u međunarodne ugovore sa drugim državama. Dakle teritorija i monopol moći su elementarni prerogativi jedne suverene države. Izostanak istih predstavlja simptom propalih ili propadajućih država“, naveo je Vuković.
Ističe kako je slučaj u Gornjem Zaostru od ključne važnosti kao slikovit prikaz degradacije crnogorskih državnih prerogativa.
„Prije svega, već sad je jasno da su adekvatna i sveobuhvatna reakcija izostali, javni red i mir nijesu zaštićeni, i sve je rezultiralo nekim vaninstitucionalnim kompromisom koji zapravo pokazuje da sadašnja vlast nema niti političke volje niti političkog kapitala da istinski sprovodi zakon kojim bi se omogućila vladavina prava. U ovom slučaju pravo i pravdu su definisali crkvena lica, jasno stavljajući do znanja cjelokupnoj crnogorskoj javnosti da su u stanju zaustaviti sprovođenje zakona i da su kadri samostalno odlučiti šta je adekvatna alternativa zakonskim odlukama“, istakao je Vuković.
Kaže kako je u pitanju prikaz da je djelovanje crkve ne samo jače od same države, već da se država samoinicijativno i dobrovoljno podredila crkvi.
„U formalno sekularnoj državi, koja je ustavno definisana kao država vladavine prava, ovaj slučaj je pokazao kako domaćoj tako i međunarodnoj zajednici da vlast crnogorskih institucija se ne proteže do međunarodnih granica, već je istovremeno ta ista vlast ograničena i unutar same teritorije Crne Gore“, kazao je naš sagovornik.
S obzirom na to da se radi o odnosu države i jedne vjerske organizacije, smatra da je teško očekivati da će međunarodna zajednica imati volje da se direktno umiješa.
„Ali poruka iz Crne Gore je poslata, i ona je nedvosmislena, i glasi Vlada i koalicija na vlasti dobrovoljno prihvataju da crnogorske institucije nemaju sav autoritet nad državnom teritorijom“, naveo je Vuković.
SPC stvara teren koji obiluje tenzijama
Sagovornika smo pitali i da li bi eventualni nastavak popuštanja zahtjevima i pritiscima SPC u bliskoj budućnosti mogao dovesti do još dubljih podjela i tenzija u društvu.
„Društvo je već podijeljeno, i dok god institucije budu ovako djelovale ono će ostati takvo, jer je jasno da postoji selektivni odnos prema vaninstitucionalnom i vansistemskom djelovanju SPC. Sklonost crkvenih vlasti ka jednostranom definisanju društvenih normi, i istovremeno aktivno osporavanje validnosti postojećih zakona, zapravo su polazne osnove za eskalaciju i konflikt koji nijesu neizgledni na srednjem i dužem roku“, upozorava Vuković.
Ističe kako svakom konfliktu prethodi upravo ovakva dinamika u kojem određeni društveni činioci, svojim jednostranim djelovanjem žele obesmisliti normativni i društveni status kvo.
„Svojim upornim opiranjem pravilima stvaraju teren koji obiluje tenzijama, koje se ubrzo pretvore u eskalaciju istih, a rezultiraju sveobuhvatnim konfliktom. Dakle ovo su sad takozvani rani upozoravajući signali, i dužnost je upravo tih istih institucija da spriječe bilo kakvu dalju tenzičnost i eskalaciju. Međutim, imajući u vidu da su upravo institucije dobrovoljno prepustile prostor crkvi za takvo vaninstitucionalno djelovanje, onda su i manje šanse da može doći do efikasnog suzbijanja tenzija ukoliko se ovaj trend nastavi“, smatra on.
Fingiranja evropskog puta veoma oportuno za opstanak na vlasti
Komentarišući posljednju u nizu protestnih nota iz Zagreba, Vuković je kazao da su tenzije sa Hrvatskom očekivane.
„Bilo je pitanje vremena kada će se ogoliti sva suštinski radikalno-miloševićevska ideologija iz koje je pronikao veći dio vlasti u Crnoj Gori, prvenstveno partije bivšeg Demokratskog fronta i Demokratska Crna Gora. Posebno za Demokrate ovo je jedna vrsta konačnog ideološkog auto-definisanja, jer je vođstvo te partije dugo insistiralo da su oni zapravo politički projekat koji nadilazi ideologije, podjele i programe. Oni su se dugo promovisali kao partija neke nejasno definisane centrističke orijentacije, i to su prvenstveno prikazivali time što nijesu htjeli da se jasno definišu kada bi se govorilo o identitetskim temama“, podsjeća Vuković.
Međutim, dodaje on, upravo je njihov otvoreni sukob sa Hrvatskom pokazao njihov suštinski identitetski okvir.
„Otvorili su teme kojima su pokazali da su privrženi identitetu koji vidi Hrvatsku kao direktnog oponenta, a taj identitet je u direktnoj koliziji sa prozapadnim, evropskim, pa na koncu i građanskim identitetom. Potreba da se inate sa Hrvatskom, i naprasno otvaranje niza pitanja kojima su aktivno tražili kontrareakciju iz Zagreba, govori da je njima suštinska polazna osnova ostala ista a to je upravo ta radikalsko-miloševićevska ideologija. I kad imate takvu partiju na vlasti, zajedno sa partijama bivšeg Demokratskog fronta (DF) koje otvoreno definišu drugu državu kao svoju maticu, jasno je da su prioriteti nešto drugo a ne deklarativno zacrtani evropski put“, ocijenio je Vuković.
Ono što je paradoksalno, ukazuje on, trenutna geopolitička situacija je dovela do toga da Evropska unija (EU) toliko snažno insistira da od Crne Gore napravi pozitivan primjer „da se i Demokrate i bivši DF moraju nevjerovatno puno truditi da obesmisle crnogorski put ka EU, i tim djelovanjem zapravo ogole svoje fingiranje zapadnog kursa koji su deklarativno obećali kad su formirali koaliciju prije pet godina“.
„Utiska sam da je nivo legitimiteta koji trenutna vlast crpi iz Brisela dovoljno jaka da su i oni iskreno najeuroskeptičniji na vlasti svjesni da nekoliko mjeseci pa čak i godina fingiranja evropskog puta veoma oportuno za opstanak na vlasti“, kazao je Vuković.
Samim tim, smatra da je za očekivati da će formalno ispunjavati minimum neophodnog.
„Prije svega na nivou nekih zakonskih rješenja ili donošenju određenih mjera, kako bi taj kurs bio i dalje prividno evropski, a suštinski i sa velikom dozom zadovoljstva nastaviti da ispoljavaju svoje radikalsko-miloševićevske afinitete ka konfrontaciji sa Hrvatskom, a za očekivati da to urade i sa ostalim susjedima kad to bude korisno za mobilizaciju biračkog tijela“, kazao je naš sagovornik.
Populizam ne miruje, otpor izostaje
Vuković je mišljenja da u jednom dijelu crnogorskog društva postoji spremnost da se odupre talasu populističkog revizionizma, ali je ukazao kako „spremnost bez sposobnosti, strategije i vizije nije ništa drugo do performativna projekcija nadanja da će neko drugi preuzeti inicijativu, artikulisati strategiju i predstaviti viziju kako stati na put populističkoj destrukciji“.
„Dosadašnji otpor uslovljen je nizom strukturnih, sistemskih i programskih izazova. Prije svega ono što je najvidljivije je da je sistem u potpunosti podređen populističkim elitama, i da ono što bi morala biti institucionalan brana populističkom djelovanju ne postoji. Samim tim, teško je očekivati da će se elite na vlasti ustručavati od svojih populističkih nagona, jer ne postoji ništa sistemsko što bi ih pozvalo na bilo kakvu odgovornost“, naveo je Vuković.
Istovremeno, dodaje on, na nivou društvenih odnosa, u ekstremno polarizovanoj zajednici kakva je crnogorska, iluzorno je očekivati da će postojati neki društveni konsenzus koji bi mogao generisati pritisak kojim bi se ograničavalo populističko djelovanje kroz pozivanje na društvene norme, principe, pa čak i običaje.
„I na kraju, fragmentiranost društva otvara veliki prostor za politički oportunizam, kojim se dobijaju sitni kratkoročni politički poeni, i ostvaruje privid podrške unutar svog biračkog tijela. Kada sve to spojite, jasno se može razumjeti zašto je niz donedavnih istinskih pokušaja bio osuđen na propast, uprkos činjenici da su bili vođeni moralno uzvišenim ciljevima, poput pozivanja na odgovornost zbog dva monstruozna masakra na Cetinju, ili zbog ekstremnog istorijskog revizionizma kojim se direktno legitimiše i odobrava protofašistička ideologija“, naglasio je naš sagovornik.
U međuvremenu, napominje on, populizam ne miruje.
„I mukotrpno radi na stvaranju temelja istinski autoritarnom modelu vladanja, đe će svaki vid budućeg otpora biti ne samo obesmišljen već sistemski onemogućen. Rješenje je u vraćanju i jačanju principa solidarnosti, odlučnosti, masovnosti i upornosti. Sve to za sad izostaje“, naveo je Vuković.
Mandić administraciji u Vašingtonu govori ono što žele da čuju
Predsjednik Skupštine Crne Gore i lider Nove srpske demokratije Andrija Mandić je krajem juna objavio autorski tekst za američki „National Interest" u kojem je, između ostalog, naveo kako želi saradnju sa SAD – bližu nego ikad. Može li se vjerovati u iskrenost njegovih riječi?
„Pitanje iskrenosti u politici je uvijek kompleksno i nezahvalno, i samim tim korisnije je analizirati prvenstveno motive i strateške interese koji stoje iza takvih poteza. Ovdje se ne radi o pukoj promjeni retorike, već o jednoj vrsti oportunističke adaptacije Andrije Mandića, koji sa pozicije moći vidi veliku korist da šalje poruke koje će mu omogućavati širi međunarodni legitimitet“, kazao je Vuković.
Istovremeno, dodaje on, te poruke su neobavezujuće.
„Samim tim veoma je lako razumjeti da se ovi potezi ne mogu tumačiti kao suštinska ideološka transformacija. Ova adaptacija dešava se u specifičnom međunarodnom kontekstu koji joj ide na ruku. Ključno je razumjeti da sadašnjoj administraciji u Vašingtonu prioritet više nije promovisanje politike zasnovane na vrijednostima, već ono što se naziva „transakcionim i stabilokratskim odnosima“. SAD sve više izbjegavaju metode uslovljavanja u partnerskim zemljama i umjesto toga stabilizuju odnose na način koji je transakciono-oportun“, objašnjava Vuković i kaže kako u tom kontekstu treba posmatrati i „otvoreno pismo“ koje je Mandić objavio u uticajnom časopisu The National Interest.
„To je bio savršen primjer prije svega neobavezujuće poruke, skrojene upravo onako kako administracija u Vašingtonu želi da čuje: fokus je stavljen na ekonomsku saradnju, potpuno su ignorisani saveznički odnosi kroz NATO i politika bazirana na vrijednostima, a kao model se predlaže kontroverzni sporazum sa UAE. Time je poslata jasna poruka da je vođstvo bivšeg DF-a spremno na saradnju po ovim novim, transakcionim principima. Ta poruka je, sasvim moguće, prihvaćena sa razumijevanjem u Stejt Departmentu“, navodi Vuković.
Ipak, kaže, ključno pitanje ostaje otvoreno.
„Da li će se to razumijevanje, izgrađeno na oportunističkim signalima, na kraju razviti u nešto više od protokolarne kurtoazije i pozivanja na Dan nezavisnosti. Kad se sve ovo uzme u obzir, jasno je da se su oportunizam i tajming prvenstveno usmjereni ka konsolidaciji vlasti, jer ovim retoričkim i neobavezujućim približavanjem SAD, Mandić i njegova koalicija pokušavaju obezbijediti stabilnost svoje trenutne pozicije, kako bi umanjili kritike da vode Crnu Goru u rusku sferu uticaja“, kazao je Vuković.
Samim tim, dodaje on, manje je vjerovatno da je Mandić doživio "prosvjetljenje" i odbacio svoja dugogodišnja uvjerenja.
„Vjerovatnije je da je shvatio da je za opstanak na vlasti i ostvarivanje dugoročnih političkih ciljeva u datom trenutku bolje biti politički oportunista a ne ideološki zelot“, smatra Vuković.
Konsenzus o proširenju EU se još gradi
Vukovića smo pitali i kako gleda na optimistične najave i vlasti i opozicije da bi Crna Gora pregovore sa EU mogla završiti do 2028. ili 2030. godine.
„Teško je govoriti o rokovima. To su prvenstven političke poruke, i ništa što je dosad rečeno nije pravno obavezujuće. Ne postoji politička volja za tako nečim u Briselu, jer konsenzus o proširenju se još gradi među državama članicama“, kazao je Vuković.
Napominje kako ne treba zaboraviti da krajnju odluku o članstvu ne donosi Brisel, već 27 članica.
12
„Sve što se može čuti iz Komisije je korisno ali nije obavezujuće. Mnogo je važnije razumjeti da i ta ista Hrvatska, ukoliko bude smatrala za shodno, može usporiti, zaustaviti pa čak i u potpunosti blokirati crnogorsku kandidaturu, i da u tom slučaju Komisija nema mehanizme da prevaziđe tu blokadu jednostranim mjerama. Dakle dok god su partije na vlasti sklone destruktivnom djelovanju i narušavanju odnosa sa državama članicama EU, ne bih se puno oslanjao na poruke iz Brisela kao jedine mjerodavne“, ocijenio je Vuković.
Podsjeća da je Brisel dobio politički mandat da ohrabri proširenje, i to, kaže, trenutno i radi kroz ovakve poruke.
„Ali i Crna Gora mora pokazati da je u stanju sarađivati sa ostalim članicama a ne samo sa Briselom. EU je ipak međudržavna organizacija u kojoj međusobno povjerenje između država članica je od primarne važnosti“, istakao je Vuković.
Osnove mira u Ukrajini oblikovaće normativni okvir na globalnom nivou
Na kraju, osvrnuvši se na aktuelnu agresiju Rusije na Ukrajinu, sagovornik Analitike ja kazao da je taj sukob osuđen na dalje eskalacije i pokušaje promjena na terenu, kako bi se u nekim narednim rundama pregovaralo sa boljih pozicija.
„I toga su svjesni i u Moskvi i u Kijevu, i obje strane su odlučne da odbrane ono što su trenutno ostvarili i daljim djelovanjem na terenu ostvare ono što smatraju izvodljivim. Ni jedna runda pregovara do sada nije donijela ništa novo, ili makar ponudila privid formule kojom bi se ostvario pravedan i dugotrajan mir. To prvenstveno nije moguće jer Rusija, koja je agresor u ovom konfliktu i dalje je u stanju da drži pozicije na jugu i istoku koje je zauzela u prethodnih 11 godina, i to koristi kao pregovarački žeton, tražeći ustupke na transakcionom nivou, istovremeno obesmišljavajući teze da kao agresor mora da se povuče iz svih okupiranih teritorija prije nego se bilo što ispregovara“, naveo je Vuković.
Kaže kako „pregovori pod takvim uslovima liče na scenario u kojem kad uhvatite lopova koji je prethodno nekom ukrao novčanik, vi pregovarate sa lopovom koliko će novca iz novčanika da vrati stvarnom vlasniku, umjesto da vrati cio novčanik i da jedini pregovor bude o tome da li da ide u zatvor ili je dovoljna neka nezatvorska kazna“.
„I upravo osnove na kojima će se ispregovarati mir u Ukrajini oblikovaće normativni okvir na globalnom nivou. Jer ukoliko se dozvole ustupci Rusiji da zadrži teritorije koje je osvojila, to će biti kraj pravnog okvira koji je onemogućavao vojnu agresiju i okupaciju tuđih teritorija. Ta norma trenutno stoji na putu novom sukobu na Balkanu. Ako Ukrajina bude žrtva nekog novog kompromisa, za očekivati je da će i na Balkanu neko uzeti za pravo da redefiniše granice i postavi neke nove. Svi znamo kako je to završilo devedesetih. Ostaje da vidimo jesu li devedesete bile samo prvo poluvrijeme“, zaključio je Vuković..
