Kraj 2025. godine za glumca Nikšićkog pozorišta Stevana Vukovića obilježila su tri značajna priznanja koja je, u razmaku od svega mjesec dana, osvojio na festivalima „Makado“ u Podgorici, „Bez prevoda“ u Užicu i „Teatar na raskršću“ u Nišu, za uloge u predstavama „Pluća“, „Heroj nacije“ i „Gospoda Glembajevi“. Iako nagrade dolaze gotovo istovremeno, za Vukovića one predstavljaju prije svega potvrdu njegove posvećenosti i motivaciju za dalji rad.
U razogovoru za Analitiku, Vuković govori o značaju priznanja, ali i o tome koliko ona mogu biti važna mladim glumcima na početku profesionalnog puta prilikom građenja samopouzdanja i kao podstrek za dalji rad.
Nagrade koje umiruju sumnje i nesigurnosti
„Priznanja su za mene samo jedan vid ohrabrenja i podstreka da ono što radim, način na koji pristupam povjerenim materijalima i ulogama mogu imati određeni umjetnički kvalitet koji stručni žiri prepoznaje, a nakon toga i publika naravno“, kaže Vuković.
Naš sagovornik ukazuje da profesionalna priznanja nijesu samo potvrda, već i putokaz mladim umjetnicima, posebno na početku karijere.
„Profesionalna priznanja mogu biti putokaz, i mislim da su jako važna kada se dogode na početku glumačkog profesionalnog puta jer na taj način mladi umjetnici dobijaju određenu dozu vidljivosti i prepoznatljivosti“, ističe on.
Za Vukovića, priznanja imaju i ličnu dimenziju, jer podsjećaju na važnost samopouzdanja i unutrašnjeg ohrabrenja.
„Nagrade znače kao neko ‘Bravo!’ koje je svima nama potrebno kako bismo umirili sve one sumnje i nesigurnosti koje nas često sputavaju“, dodaje glumac.
Festivali na kojima je nagrađen, podsjeća, okupljaju vrhunska regionalna imena i predstave, što dodatno daje na značaju priznanjima.
„Naravno, festivali su jedinstvena prilika da na drugom tržištu dokažemo da ono što stvaramo u našoj zemlji, od sistema školovanja mladih glumaca pa kasnije njihovih izraza i kreacija u profesionalnom svijetu, zavređuje pažnju javnosti i služi kao dokaz kvalitetnog rada i zalaganja“, pojašnjava sagovornik Analitike.
Vuković posebno ističe da su tradicija festivala i stručni žiri važni za cjelokupan kontekst nagrade.
„Duga tradicija pojedinih festivala, najznačajnija imena iz svijeta pozorišta koja čine stručni žiri, selekcija predstava koja okuplja najbolje iz čitavog regiona, vodeće pozorišne kuće sa velikim ansamblima, sve to čini da priznanje sa kojim se vraćamo kući dodatno dobije na značaju i naravno da je zadovoljstvo time veće“, navodi on.
Likovi koji me susrijeću sa sobom
Tri nagrađene uloge Vuković je, kako kaže, birao svjesno, sa željom da ga likovi dovedu do granica njegovih sposobnosti.
„Trudim se da materijal koji biram bude glumački zahtjevan i meni uzbudljiv, što često zavisi od složenosti likova koje tumačim“, kaže naš sagovornik.
Posebno zadovoljstvo mu pričinjavaju likovi koji traže lično promišljanje i samospoznaju.
„Radujem se kada su to likovi koji zahtijevaju više susreta sa sopstvenim bićem jer na taj način upoznajem i otkrivam neke nove osobine koje posjedujem a koje možda još uvijek nijesam sebi priznao“, pojašnjava.
Vuković naglašava da su mu likovi koji istražuju odnose i okolnosti posebno bliski.
„Posebno zadovoljstvo pričinjavaju likovi koji zahtjevaju zrelo promišljanje o odnosima, okolnostima i sopstvenim mogućnostima. Mnoga pitanja koja sebi postavljaju moji likovi bliski su i mojim promišljanjima o sebi i stvarnosti koju živim, kako Ljubomir Stanišić u „Heroju nacije“, tako i lik u duo drami „Pluća““, dodaje on.
Složene uloge, poput Alojzija Silberbranta, kaže on, traže od glumca da uđe u tuđe motive, čak i kada su lično neprihvatljivi.
„Silberbranta je potrebno razumjeti i prihvatiti, njegovi motivi i razlozi su možda za mene kao čovjeka neprihvatljivi, ali kao glumac moram shvatiti i braniti svaku njegovu ideju i postupak, to je nekada proces koji zahtjeva posebnu vrstu empatije i razumijevanja, i na taj način bogatim svoje biće i nadam se postajem plemenitiji“, ističe sagovornik Analitike.
Kontinuitet i predanost važniji od nagrada
Vuković ukazuje i koliko nagrade mogu da utiču na dalju karijeru, ali i koliko je važno da mlad umjetnik ostane dosljedan sebi i svom stvaralaštvu.
„Reći ću da živim i stvaram u društvu koje vrednuje i poštuje postignute rezultate, iako nekada ni sam ne vjerujem u ovu tezu. Vrlo često smo svjedoci da naše društvo ukazuje poštovanje tek kada određeni rad postane prepoznat van okvira naše zemlje, a možda ni tada. Mladom umjetniku to mora poslužiti kao motiv i imperativ za dalji rad i razvoj, i ništa ne smije uticati na njegov stvaralački proces i kontinuitet“, ističe on.
Kada je riječ o položaju glumaca u Crnoj Gori, Vuković smatra da je ulaganje u kulturu ključni faktor za vidljivost i kvalitet rada.
„Smatram da je potrebno više brinuti o okolnostima u kojima stvaraju glumci i glumice u Crnoj Gori, a to najviše zavisi od ulaganja u kulturu. Crnogorski stvaraoci zaista imaju šta da ponude i time im je institucionalna podrška još važnija. Mislim da položaj glumaca zavisi od njihove vidljivosti i prepoznatljivosti a za to su potrebni značajni filmski i serijski projekti, koji iziskuju veće finansijsko ulaganje“, poručuje naš sagovornik.
Naša scena zaslužuje da je region vidi i cijeni
On dodaje da saradnja i vidljivost na regionalnim festivalima predstavljaju dodatnu šansu za crnogorsku scenu.
„Naša pozorišta imaju veliku povezanost sa teatrima regiona, i to su jako značajni potezi kako za naše glumce, tako i za publiku koja ima priliku da prati sve ono što je najbolje na regionalnim scenama. Kroz sporazume o saradnji sa najrelevantnijim pozorišnim kućama, pa tako i kroz festivale mislim da dolazimo do otvorenosti ka novim formama i modelima. Festivali su sjajna prilika da učinimo naš rad vidljivim, i da dokažemo da posjedujemo kvalitet koji je potrebno cijeniti i poštovati, a u to nas uvjeravaju brojne nagrade, kako individualne tako i kolektivne, na raznim domaćim i internacionalnim festivalima“, kaže Vuković.
Crnogorska škola glume, prema njegovim riječima, nudi mladim umjetnicima priliku da rane korake u profesionalnom životu spoje sa obrazovanjem.
„Naravno da je važno da tako mlada akademija sa tradicijom od trideset godina mora raditi na pružanju savremenih metoda obučavanja i stvaranja mladih glumaca. Mislim da je prednost što na relativno malom tržištu ipak brojni imaju priliku da što ranije, čak i za vrijeme studija, načine prve profesionalne korake, što je u većim sistemima gotovo nemoguće“, naglašava Vuković.
Foto: Kristina Georgieva
U svemu tome, kako dodaje, veliku ulogu u pružanju podrške mladim glumcima imaju pozorišta.
„Jako je važno da pozorišta budu otvorena za mlade glumce, da im se povjeravaju značajnije uloge, da mladi glumci ostvaruju kontinuitet u radu kako bi imali osjećaj da neko o njima brine, misli i da ih producenti i upravnici ipak na neki način njeguju. Smatram da takvim odnosom prema onima koji tek počinju, gradimo u njima samopouzdanje i vjeru da bi tek kasnije mogli govoriti o nečemu što je možda glumački senzibilitet“, ističe sagovornik Analitike.
Vuković podsjeća da uloga glumca nadilazi scenu i da prerasta u društvenu odgovornost.
„Mislim da je to dužnost svakog glumca i odgovornost samog poziva. Glumac mora govoriti o temama koje bole i provociraju naše društvo, na taj način on kroz svoju moć djelovanja, a to je scena, pokušava da otvori sve one teme koje se i njega kao člana zajednice jako tiču. Uloga glumca je značajna u društvima koja su sposobna da čuju ono što nekada nijesu u stanju da prihvate i priznaju, i ono što je provokativno i društvenodevijantno“, ističe Vuković.
Naš sagovornik otkriva i svoje predstojeće projekte, koji će publici donijeti nove uloge i iskustva.
„U 2026. godini publika će imati priliku da uživa u drugoj sezoni serije „Tunel“ u kojoj tumačim lik inspektora Ristovića. Očekuje nas i premijera filma „Sobe“ reditelja Pavla Simonovića, kao i drugi pozorišni projekti o kojima je još uvijek rano da govorim, jer su svi u fazi pripreme“, zaključuje Vuković.
