Što li je Bog toliko Bogu zgriješio pa samoga sebe kaznio da izgubi, makar i za kratko, čulo ukusa, smisla, čulo razuma i ljudskosti, čulo čojstva, čulo hrabrosti i estetskih vrijednosti, pa da nije osjetio da među nas šalje zlo śeme iz čije će klice isklijati mržnja, pakost, zlo ljudsko i neznanje, pizma i glupost srazmjerno samo vlastitim likovima i njihovim (ne)djelima. Ili je tvorac na tren obnevidio, jer mu je upao kakav trun u oko dok se obrtao da vidi što se to u balkanskoj zemlji čini, baš u trenutku kada se ova pošast velikoklerofašistička iz raznoraznih srpskih kužina podmuklo šunjala da uskoči u naše tkivo i da nam, poput najstrašnijeg malignog tumora crpi snagu i razara duhovnost. Eto ga njemu da misli i smisli odgovor. Stado ga čeka prilično raštrkano po posijanim pašnjacima pakla i preživa. A što bi drugo do u kolone po nekoliko sa naučenim kratkim pjesmaricama ispisanim po rukama da se pośete kad zaškripi.
A i to malo, nerijetko je za ekspertsku pamet premnogo.
Jedino što su rukoljubovi kalauz majstori ili navodne ekspertske samopoštapalice naučile, mada i to mimo naroda, mimo slova zakona, sa nedovoljnim znanjem ali dovoljnom ostrašćenošću je ćeranje Crnogoraca s rabote. Okle god mogu. Samo da ih nema i da na ta mjesta posade svoje teletabise (šareni likovi, primjedba autora). A ni to ne umiju ljudski. Doduše kako bi kad im ništa što čine na ljudskost ne liči.
Četvoromandatna žena četnik, po vlastotom kazivanju, prednjači u tom naumu. Što manje znanja, to više ćeranja. Ne bi li izliječila komplekse i dodvorila se vlasnicima njene duše, ali i ministarskih pozicija i zavrijedila da ostane što duže. E hoće li, pitanje je. Jer, kako stvari stoje, teško da će Rukoljub (opštenarodni izraz za šefa nečega, pr. aut.), poslije udara na miljenika Leposavića, za koga se u Srebrenici ništa strašno nije desilo, i kojega je zbog toga On (čitaj Rukoljub) lično pohvalio na śednici generalnog apostolata, krnjeg doduše, njoj oprostiti to što u njegovo ime čini a što je u suprotnosti sa evropskim stavovima koje naprasno mora da podržava. Jer, ona jeste omiljeni četnik Srpske pravoslavne crkve, pa čak i vrhovnog apostola, iako je nije on postavio, nego oltar sveti, ali što je strancima mnogo, mnogo je i njemu samome. Nevoljno svakako, ali sila Boga ne moli.
Ako se neko ili nešto mora žrtvovati, onda se izaberu oni podobni za tu rabotu i to je uradi onako „ljudski“, kako samo znaju ove političke pridošlice. Zato treba očekivati, u najmanju ruku, čerečenje njenih portfelja po dubini, ali i širini i visini. Tako bi se, uvjeren je vrhovnik, talasasto nezadovoljstvo četvorostruko smanjilo, što bi bilo sasvim podnošljivo. A žena četnik bi imala posla i u jednom resoru da nastavi sa sječom, sa još većim elanom od ovog velikog dosadašnjeg.
U međuvremenu je žena četnik smijenila direktoricu podgoričke Muzičke škole “Vasa Pavić” Zoju Đurović, kojoj je uskoro isticao četvorogodišnji mandat. Četvororučica nije željela da časi ni čas. Zoja je Crnogorka! Pa zar ima većeg grijeha i razloga za smjenu? Nema, svakako. To je više nego dovoljno! A formalni razlog će se naći. On se krije u nekakvim, navodno administrativnim propustima. Doduše, u obrazloženju nema kojih. Nema, jer nema ni propusta, ali je neznavenost apostolke kulture, nauke, obrazovanja i sporta žurila da pokaže da nije mačiji kašalj i da sa njom nema šale. Ako nema šale a ono zasigurno ima sprdnje, bar prema svemu što su mediji zabilježili kad god je „bidna“(pozajmljeno od Bepine iz Našeg malog mista) prozborila javno.
Zoja Đurović je gospođa, umjetnica, profesorica, pedagog, znalac. Ona je intelektualka koja je s osmijehom odreagovala na ovaj mišićni nasrtaj žene četnika. Drugi bi sigurno reagovali drugačije, ali Zoja je dama i njoj priliči otmenost i finoća. Zahvalila je svojim saradnicima, izražavajući zadovoljstvo što su zajedno uspjeli da ostvare ono što im je na početku mandata bio cilj.
A što će se u svim ustanovama, pa i ovoj, dešavati kada u akciju krene neznanje, i to ono u akciji, što je najopasnije, sam Bog će znati. Ili će možda opet za tren okrenuti glavu, pa poslije viđet da je ovamo dolje kod nas sve pošlo dođavola!
24
