Ranijih godina na crnogorskom dijelu Jadrana dogodila su se neka od značajnijih arheoloških otkrića u regionu. U grupu ovih slučajnih otkrića ubraja se i jedan izuzetan podvodno-arheološki lokalitet, koji je po nekim arheolozima koji se bave podmorjem, jedno od 10 najinteresantijih nalazišta na Jadranu. To je Maljevik, uvala pored Sutomora u čijem su plićaku pronađeni ostaci antičkih arhitektonskih elemenata, teških i po nekoliko tona.
Sve se dogodilo sasvim slučajno kada je četvoročlana porodica engleskog arheologa Charlesa Lequesna provodila jedan sasvim običan dan na ovoj plaži. Petnaestogodišnji Charlesov sin Michael, koji je ronio sa dva eura vrijednom maskom kupljenom na običnom štandu, primijetio je nekakve čudne kamene oblike koji su mu se učinili interesantnim.
Ubrzo je pozvao svoga oca i kazao mu da se nešto nalazi pod vodom, nešto što je mnogo puta vidio po knjigama koje svakodnevno leže na očevom radnom stolu u Engleskoj. Kada se Charles primakao primjetio je prvo enormno velike komade stubova nekog hrama, prečnika oko 90-ak cm. Stubovi su ležali zajedno sa drugim arhitektonskim elementima, teškim i po nekoliko tona, a sve na dubini od jedva dva metra, vidljivi i sa površine mora, kada je bistro i bez talasa.
To je senzacionalno otkriće, ne samo samo zbog sadržaja (stubovi, grede, baze), već prije svega, što se nalazi na maloj dubini i što je toliko godina ostalo potpuno neopaženo od strane naučne i druge javnosti. Ljeti svakoga dana ovdje roni na stotine sportskih ribolovaca i drugih ljubitelja ne baš ekstremnog ronjenja, koji su prolazili pored velikog nalazišta, a samo je j petnaestogodišnji dječak primjetio da se tu nešto čudno pomalja.
Međutim, dalja sudbina ovog vrijednog kulturnog dobra za Crnu Goru i šire, nakon početne euforije, izgleda postaje sve neizvesnija. Naime, od otkrića 2009, do danas, to vrijedno arheološko otkriće skoro je palo u zaborav, a takođe i vrijedni pronađeni ostaci potopljenog broda sa amforištem iz prvog vijeka nove ere su najvjerovatnije do danas opustošeni.
Istraživanja na Maljeviku su nakon otkrića vođena tri godine u saradnji Zavičajnog muzeja u Baru i Univerziteta u Sautemptonu. Učestvovalo je preko 40 domaćih i stranih stručnjaka iz 10 zemalja svijeta, uključujući Britaniju, Sjedinjene Američke Države, Egipat, Kolumbiju, Poljsku, Grčku, Italiju, Porugal, Španiju i Srbiju. Pronalazak kamenih arhitektonskih elemenata na Maljeviku, postao je bio prava senzacija u arheološkoj nauci, pa je lokalitet postavljen u 10 najznačajnijih novih arheoloških nalazišta za 2010. godinu, kada je započeta prva kampanja.
Kao što to biva u arheološkoj nauci na nivou velikih univerzitetskih centara kao što je Sautempton, istraživanja su uključila i geološka ispitivanja, kao i istraživanja priobalnih lokaliteta i izdvajanje arheobotaničkih uzoraka i uzoraka za dendrohronologiju. Projekat je dobio konačan naziv „Istraživanje i spašavanje podvodnog nasljeđa Crne Gore“ ili „Montenegrin maritimme archeological rescue project“. Osim Maljevika, tada su istraživani i Bigovica, najveći poznati emporion na crnogorskoj obali, a zatim i Stari Ulcinj i Valdanos. Konačni rezultati istraživanja objavljeni su u jedinom arheološkom časopisu kod nas, „Novoj antičkoj Duklji”, na skoro 50 strana.
Što se tiče Maljevika, izvršeno je kompletno istraživanje cijele uvale, kao i uzimanje geoloških uzoraka koji su ispitani na Oksofordu. Zaključak je da je na Maljeviku postojalo za vrijeme Rimske imperije veliko rustično imanje koje je eksploatisalo veoma cijenjeni crveni kamen, i da su se odavde izvozili polufabrikovani elementi, specijalno naručivani za gradnju velikih zdanja. To je dokazano na taj način što je u Letpis Magni, velikom rimskom gradu u Tunisu, pronađen identičan kamen upotrebljen za gradnju rimskog hrama.
Elementi, njih sedam, nalaze se na dubini od oko tri metra. Geološki pokazatelji idu u prilog pretpostavci da je došlo do snažnog pada razine kopna usljed jakih seizmičkih djelovanja, i da su elementi, pripremljeni za eksport, samo utonuli zajedno sa kopnom. To znači da je Maljevik imao potpuno drugačiju geološku sliku, a da se kamenorezačka aktivnost odvijala i na 80 metara od današnje linije obale. Pretpostavlja se da se sve to dešavalo u krugu latifundijskog imanja sa velikim brojem robova i radnika, jer je vađenje kamena predstavljao težak posao.
Inače Maljevik potiče od slovenske riječi malj, čekić, tako da je i dolaskom Slovena sačuvana uspomena na nekadašnji majdan, ali bez svake sumnje je i tada nastavljen da se koristi. Tako je veliki hram na Ratcu, koji istina nikada nije završen, građen od ovog kamena.
Na samom ulazu u Maljevikkonstatovano je tada i amforište, koje je takođe istraženo. Radi se o potonulom brodu iz II vijeka.
Izuzetna vrijednost Maljevika manifestuje se u j novom aspektu antičke privrede, koji do sada nije evidentiran na našem dijelu obale. To je eksploatacija kamena i njegova distribucija.
Nažalost danas se Maljevik u smislu arheološkog lokaliteta skoro i ne pominje. Imati potopljeni antički lokalitet u svojim vodama samo je veliki plus za valorizaciju cijelog regiona, pa se onda sa razlogom postavlja pitanje zašto ni danas nema table na Maljeviku koja bi ukazivala na to da je tu vrijedno i rijetko kulturno dobro.
