Godina koju smo ispratili pokazala je da je kultura u Crnoj Gori (p)ostala jedno od poprišta političkih i ideoloških igara. Tako su 2025. obilježili skandali, sporna imenovanja, nagrađivanja koja su rezultirala društvenim podjelama, ali i uporna relativizacija temeljnih vrijednosti na kojima počiva crnogorska država, dok su istinski umjetnički dometi ostali u sjenci.
Šta će iz 2025. zaista ostati upamćeno, a šta je sistemski izostalo tokom prethodne godine, te zašto nam se kulturna politika svela na administriranje konflikata i svojevrsnu ideološku disciplinu, za Portal Analitika govori glavni urednik izdavačke kuće Fokalizator i profesor na FCJK, Vladimir Vojinović.
Kultura rijetko pravi velike rezultate kada je zagledana u reakcije vrha vlasti
Analitika: Kako biste u najkraćem saželi dešavanja u kulturi Crne Gore tokom 2025? Šta je najviše izostajalo u smislu jasne vizije, institucionalne odgovornosti i stvarnog dijaloga sa kulturnom scenom?
Vojinović: Nadam se da 2025. neće ostati upamćena po skandaloznim nagrađivanjima i pojedinim imenovanjima funkcionera u institucijama iz oblasti kulture, koja su učinila da do građanstva manje dopiru lijepi glasovi o FIAT-u, novoj postavci komada “Ksenija od Crne Gore”, Bookiranju, Danima Mirka Kovača, ili knjigama poput Most na Drini Andreja Nikolaidisa, Putnici za Molusiju Nenada Čanka, Cimetna pisma, dijamantna stvorenja Faruka Šehića.
Ove godine nije bilo festivala RUTA, a praznina se pokušala nadomjestiti manifestacijom pokrenutom u slavu Jagoša Markovića. CNP je, čini se, ove godine uspio da se repertoarom primakne nekim ranijim, teatarski uspjelim godinama.
E sad, o institucionalnoj odgovornosti” i “nedostatku jasne vizije”, i svemu onome što rezultira nemilim scenama na kulturnoj sceni, tek će biti riječi. Jer, ako pitate pojedine nosioce vlasti – sve je u najboljem redu, i to sa nagradom, i ono sa spomenicima, ili ono sa imenovanjem ulica. Zato bi se moglo reći da u Crnoj Gori i njenoj “oficijelnoj” kulturi trenutno preovladavaju konzervativizam i desničarenje, po mjeri političkoga trenutka. Na sreću, malo kad je kultura, odnosno umjetnički izraz, ostvarivala velike rezultate ako je bila zagledana u reakcije vrha vlasti.
Śetimo se zenita ere SSSR-a. Savez pisaca brojao je u toj zemlji oko 50.000 članova. Slabo ko danas pamti više od deset imena iz armije bivših članova. Siguran sam da se ni ovoga vremena nećemo śećati, kao ni mnogih “stvaralaca” koji ovom vremenu pripadaju. Nestaće čak i video-zapisi koji su zabilježili laureatska mažnjavanja. I zato onaj ko je ponirao u slojeve našega trajanja, zna da će desničarski izlivi otpadati vremenom, i to najprije u kulturi. I zato je sasvim svejedno što misle oni koji su se danas na adresama upravljanja slučajno zatekli, nekim čudom političke alhemije…
29Nikšić je postao prijestonica kulture. Ok. I?... Sačekajmo da vidimo na što će sve to da liči, da li će to biti prostor otvoren za “kulturu” ili kulturu. Odnosno, da li će se iskoristiti prilika da se ožive institucije kulture i podrže izuzetni stvaraoci, ili će to biti platforma za afirmaciju jedne vjerske dogme.
Analitika: U javnosti su tokom 2025. dominirale uglavnom kritike rada Ministarstva kulture, od optužbi za netransparentnost i ideološku selekciju do izbjegavanja odgovornosti. U kojoj mjeri su te kritike pokazatelj dubljeg, sistemskog problema u vođenju kulturne politike? Kako gledate na odnos novih političkih garnitura prema kulturi u Crnoj Gori?
Vojinović: Jedna vlast ne može imati veći domašaj u kulturi nego što ga ima u, recimo, ekonomiji? Ne zaboravimo, ova vlast podigla je porez za knjige sa 7 na 15 odsto. To danas teško možete objasniti u zemljama EU. Prednost Crne Gore je u tome što počiva na sistemu malih brojki. Jer, jedan takav potez u sistemu đe postoji ozbiljno, veliko tržište knjige izazvao bi brodolom izdavačkog i knjižarskog sektora.
Uspjesi vanjske politike Crne Gore, koji to bez ostatka jesu, bili oni rezultat “sreće a ne pameti” ili predanoga sistematičnog rada, u što sumnjam, ne mogu biti pokriće za ekonomsko rasulo u zemlji. Ne morate čitati analize ekonomskog stručnjaka, uvaženog gospodina Miloša Vukovića, da biste shvatili što nam se dešava. Dovoljno je da uđete u bilo koji od marketa, u kojima skoro na dnevnom nivou poskupljuju namirnice.
U takvoj situaciji malo ko mari za to šta se dešava u resoru kulture, i malo ko brine da li neko od zvaničnika iz tog sektora radi transparentno ili ne. Ali, da ne bude zabune. To sa transparentnošću, sa štelovanjem procedura nagrađivanja, i drugim procedurama, doći će na dnevni red javnosti tek kad Crna Gora bude dio EU.
Prema tome, ono što preostaje je da radimo i da sve bilježimo. Naročito da bilježimo refleksije vremena, opisujemo događaje i okolnosti koje od našeg društva pokušavaju da načine seoski vašar sa brončanim “herojima”, laureatima-mažnjatorima i nosiocima vlasti u kulturi koji zatvaraju oči kad njihove kolege iz vlasti optužuju ili saslušavaju buntovne profesore, pisce, slikare…
Ne treba mijenjati Trinaestojulsku nagradu, treba mijenjati društvo
Analitika: Dodjela Trinaestojulske nagrade ponovo je izazvala ozbiljne polemike i podjele u crnogorskom društvu, ove godine čak i proteste. Zašto se ovo dešava? Smatrate li da je kredibilitet ovog priznanja narušen i šta bi, konkretno, trebalo mijenjati kako bi se vratilo povjerenje u najveće državno priznanje?
Vojinović: Čekajte, ko to može osporiti domete Trinaestojulskog ustanka? Makar da se i svo potomstvo ustanika preobrati i natakne kokarde na šinjele i šubare. Jednostavno – ne može.
Kako vrijeme prolazi sve sam sigurniji u to da su oni koji su radili kako su radili, osporili ništa drugo do sopstveni kredibilitet u civilizovanim zajednicama. Nedavno sam baš o tom pitanju razgovarao sa učesnicima Dana Mirka Kovača u Podgorici. Gosti iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, vrhunski stvaraoci i intelektualci zgražavali su se nad svim što se u vezi s nagradom dogodilo. Bilo je i smijeha, jer i u njihovim zajednicama postoje slične struje.
Razumljivo je, mnoge je pogodilo sve to sa nagradom. I sam sam među njima. Ali, na kraju, smatram da je veoma dobro da nam je opet snaga Trinaestojulskog ustanka pomogla da stvari u Crnoj Gori postanu jasnije, odnosno da šire građanstvo lakše shvati ko je oslobodilac, ko se izdaje za takvoga, a kome status oslobodioca i pomiritelja služi da poboljša materijalni status.
Zar mislite da vrijeme koje dolazi neće imati snage da ispravi greške? Zar nije tu, u Crnoj Gori, prije par mjeseci, poništena odluka o dodjeli jedne nagrade ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, i to odluka stara preko tri decenije? Da zaključim, ne treba mijenjati nagradu, treba mijenjati društvo. A to će se desiti, htjeli mi to ili ne. I nećemo biti mnogo stariji.
Analitika: Procesuiranje 35 građana zbog učešća u protestima upravo zbog dodjele Trinestojulske nagrade Bećiru Vuković (pet meseci kasnije) izazvalo je zabrinutost javnosti i civilnog sektora. Kako ovakve prakse utiču na slobodu javnog izražavanja, ali i na kulturnu i demokratsku klimu u društvu, posebno ako imamo u vidu selektivnost bezbjednosnih organa u procesuiranju slučajeva otvorenih izliva fašizma na ulicama?
Vojinović: U vezi s tim sam napisao kolumnu, i sa Fokalizatora su je preuzeli pojedini crnogorski mediji. Ne dozvolite mi da se ponavljam u širem zahvatu, ali tek ovo da pitam – koji se to sistemi vlasti, koji režimi kite medaljama stečenim takvim odnosom prema intelektualcima, profesorima, umjetnicima? Demokratski sistemi zasigurno ne.
Strukture bezbjednosti da se fokusiraju na preventivne, a ne post festum radnje
Analitika: Kad smo kod selektivnosti i bezbjednosnih “propusta”, sve češća pojava govora mržnje u javnom prostoru, uključujući i skandiranja „Ubij Turčina“, ukazuje na opasnu normalizaciju nasilnog i ekstremističkog diskursa. Kako objašnjavate jačanje ovakvih narativa i kako ocjenjujete odgovor institucija u ovim slučajevima?
Vojinović: Sve to s nemilim dešavanjima u Podgorici je beskrajno čudno. Od optužbe protiv turskih državljana, preko istrage, ili video-zapisa djelova incidenta koji se zbio. Sam događaj ostao je zamagljen brojnim nejasnoćama. Međutim, fašistička histerija, i prepisivanje Gebelsovih parola, nešto je što je upalilo alarme svakom mislećem čovjeku. Sve i da je u pitanju teatar maloljetničke delikvencije, u što takođe sumnjam, dovoljno je opasan i rizičan detalj u multietničkoj zajednici, u kojoj sad ključnu ulogu trebaju da odigraju strukture bezbjednosti.
Pogledajte koji je novi pojavni oblik dobilo to ludilo. Na ogradi Ambasade BiH, na ogradi objekta u kome radi veliki prijatelj Crne Gore, ekselencija Branimir Jukić, osvanuli su fašistički grafiti. Moglo se pročitati da je počinilac maloljetnik. Eto kako se dalje razvija fašizam i rasizam ako mu se odmah ne stane za vrat. U ovim događajima, kad se dese, može doći do toga da bude kasno za sve naknadne reakcije, pa i za otkrivanje počinilaca. Zato valja apelovati na strukture bezbjednosti da se fokusiraju na preventivne, a ne post festum radnje.
Dakako, dio preventivnih radnji može da obavi i sektor kulture. Ali kako kad tamo vlada konzervativizam, kad je moderno desničarenje? Zato i, ponavljam, očekujem mnogo od ulaska u zajednicu civilizovanih zemalja.
Ćaci u Srbiji glume da žele da uče, Ćaci u Crnoj Gori glume da žele u EU
Analtika: Podizanje spomenika četničkim vojvodama i crkvenim velikodostojnicima sa duboko spornom istorijskom ulogom ukazuje na sve otvorenije pokušaje istorijskog revizionizma. Zašto se u Crnoj Gori danas, u finišu njenog puta ka EU, vodi, reklo bi se, sistemska borba za reinterpretaciju prošlosti i potiskivanje antifašističkih vrijednosti?
Vojinović: Znate na šta mi to liči? Sad vuci koji nose ožiljke mnogih poraza, navlače na sebe jagnjeće kože. I misle da su pod maskama nevidljivi. Na šta mislim? Idemo redom. Crna Gora je mudrim odlukama obnovila suverenitet i ušla u NATO, a proces stupanja u EU privodi se kraju. To je poraz svih snaga koje su se protivile međunarodnom pravnom subjektivitetu Crne Gore. Zato se na talasu nekih sa ovim nekompatibilnih procesa na Zapadu pokreću pitanja iz Drugoga svjetskog rata.
A znate ko je partner našim “jaganjcima”? Ultradesničarske struje. Neke od njih i danas zadiru u teritorijalni integritet, recimo, Hrvatske. I mislite li da će EU dozvoliti prekrajanja hrvatskih granica sa Italijom samo zato što je nekome u Crnoj Gori stalo da ispira prošlost svojih predaka današnjom trgovinom istorijskim faktima?
Ali, ne treba da se zavaravamo. U ovom trenutku aktuelne su druge bitke u Briselu, s kojih se desničarenjem u Crnoj Gori, ili pitanjem revizije istorije skreće pažnja. Hajte da se zapitamo skupa, a nek onda o tome brine ko mora, kojim službenim jezikom Crna Gora stupa u EU? I koga to najviše boli? I zašto bi neko sad “silu na sramotu” da mijenja Ustav Crne Gore? Zato što i u Crnoj Gori ima ćacija. S jednom razlikom. Ćaci u Srbiji glume da žele da uče. Ćaci u Crnoj Gori glume da žele u EU.
Dosta je odgovornih za današnje stanje
Analitika: Koliko su institucije danas i ovdje zapravo u stanju da se aktivno suprotstave jačanju klerikalizma, ekstremizma i identitetskih podjela, jer djeluje da su i same postale dio tog sukoba? Zašto je tako?
Vojinović: Najbitnije u svemu tome je da nezavisni mediji i nevladin sektor redovno obavještavaju javnost o svim negativnim pojavama u društvu.
Pojedinci iz institucija, dakako, upetljali su se u sudar sa sekularnom državom i siguran sam da će u jednom trenutku snositi posljedice. To je samo pitanje vremena. I to pitanje onog vremena kad se granica s Crnom Gorom neće moći prelaziti kao seoski put, nego onako kako mi sad prelazimo granicu sa Hrvatskom, odgovarajući na zahtjeve biometrije.
A zašto se to sad dešava u društvu? Direktor Centra za demokratsku tranziciju Dragan Koprivica je 30. avgusta 2020. godine, u emisiji koja je uživo pratila izbornu noć rekao, da parafraziram – kad 15 godina zanemarujete reformu društva dobijete ovo. Neko manje, neko više, ali dosta ih je odgovornih za današnje stanje.
Crnogorski će postati novi jezik EU, obaveza je zvaničnika da taj proces privedu kraju
Analitika: Ako biste morali da izdvojite tri najhitnija prioriteta kulturne politike naše zemlje, šta bi to moralo biti?
Vojinović: Dozvolite da se fokusiram na crnogorski jezik i književnost, odnosno izdavaštvo, a da odgovor na druga pitanja iz domena kulture prepuštim kolegama koji su za to stručniji.
Najprije, crnogorski jezik postaće novi jezik EU. Obaveza zvaničnika je da taj proces privedu kraju. Ne bi za njih valjalo da bilo ko tokom tog procesa pokuša da provuče u EU kukavičja jaja.
Drugo, mora se adekvatnije raditi na prevođenju književnih djela na jezike koji imaju najviše govornika u EU. I treće, izdavačima se mora olakšati pozicija umanjivanjem poreza za knjige i organizovanjem otkupa knjiga po modelu koji je aktuelan u Republici Hrvatskoj.
