Jer, krenuti na crnogorski građanski multietnički duh, a ne računati s tim da više ne postoji nijedan Vladin resor u kome nema onih što bdiju nad subinom Crne Gore, pristup je diletanata koji uopšte ne poznaju prilike u našoj zemlji, kaže u razgovoru za Dnevne novine prof. dr Vladimir Vojinović.
Kako komentarišete posljednje aktivnosti SPC u Crnoj Gori, a naročito uticaj SPC na sastav Vlade Crne Gore?
VOJINOVIĆ: Vjerski fanatizam je nešto što nije naš specifikum. Naprotiv, znamo da pop Mićo u Gorskome vijencu nije baš slučajno polupismen lik i predmet podsmijeha. Savremena Crna Gora je sve do posljednjih izbora odolijevala tome da, recimo, okrnji sopstveni sistem prosvjete uvođenjem vjeronauke. Sad smo u velikoj opasnosti od toga da nam popovi uđu ne u Vladu, to je manja šteta, nego u škole. Treba osluškivati đecu i njihovu igru. Znate li da je veliki broj porodica nametnuo svojoj đeci temu navodne odbrane svetinja? To su teme kojima se, u pauzama nastave, bave naši osnovci. Ako se takav naum ostvari, onda je sljedeći korak segregacija u crnogorskome školstvu. I, ne bi se takvi naumi odrazili samo na sistem prosvjete, pripremaju nam se kroz to i brojna druga iznenađenja.
Da li je Crna Gora mogla da izbjegne sve te rizike?
VOJINOVIĆ: Zaista smatram da je sve ovo moralo da nam se dogodi. Kao što je morala 1941. godine da se desi nova okupacija Crne Gore, da bi ona povratila svoju slobodu koju je izgubila još tokom prve okupacije, iz 1918. godine. Ovo što nam se trenutno događa liči na završni proces katarze, koju savremeno crnogorsko društvo mora postupno proći, zbog svih svojih slabosti i nedostataka, odnosno zbog velikoga kašnjenja u formiranju institucija sa zdravim temeljima. Ali, svako ko iole poznaje političku ili intelektualnu scenu u Crnoj Gori, može da uoči razna pregrupisavanja u posljednjih nekoliko sedmica.
Gdje ih vidite?
VOJINOVIĆ: Tragove tih pregrupisavanja pronaći ćete na društvenim mrežama, u kolumnama, televizijskim i radio emisijama. Iako prethodno duboko podijeljeni, što takođe nije bilo slučajno, građanski orijentisani stanovnici Crne Gore prirodno se zbijaju u redove i zauzimaju, čini mi se, jedinstveni i jedini mogući civilizacijski kurs. Isto tako „laskavci u lisičijoj koži”, da se poslužim Horacijevim sintagmemom, pokazali su pravo lice.
Mislite li da razlog za aktuelnu političku situaciju leži u zaboravnosti Crnogoraca?
VOJINOVIĆ: U prirodi je čovjekovoj da potiskuje traume i nemile scene iz prošlosti. Zato je važno pamćenje, zato su važni pomeni. Na prostorima Balkana, neporocjenjivo vrijedan za sve južnoslovenske nacije je pomen žrtava genocida u Srebrenici. Za nas u Crnoj Gori takođe je veoma važno da ne zaboravimo scene iz devedestih godina prošloga vijeka, da ne zaboravimo Dubrovnik, ili da ne zaboravimo deportacije. Znate, postoje časni Crnogorci koji kažu da Crna Gora nema udjela u tim radnjama, jer da su sva nepočinstva nastala u eri okupacije Crne Gore od strane Vojske Jugoslavije, i to ne za crnogorski, već za tuđi račun. Pa opet, ne smijemo zaboraviti šta se desi kad dozvolimo da budemo okupirani. A stiče se utisak da se ogroman broj Crnogoraca uljuljkao za 14 godina državne nezavisnosti, ili da se zabavio očuvanjem gole egzistencije, te da su mnogi zaboravili da pasivan odnos prema građanskom aktivizmu otvara prostor onoj drugoj strani.
Pominjete pregrupisavanje. Jesu li Crnogorci zakasnili s tim?
VOJINOVIĆ: Ako je, da bi Crna Gora ojačala, cijena koju smo morali da platimo upravo to, da posmatramo povampirenje kleronacionalističke i četničke ideologije, onda je i ona premala, jer će plodovi crnogorskoga odgovora biti veliki i dugotrajni. E, to je ono čega se, s pravom, pribojava ta bratija… Jasno je da je u preizbornim periodu u Crnoj Gori dejstvovao inžinjering izvanje kleronacionalističke ideologije, koja sada namjerava da formira vladu Crne Gore. Ali, neka, recimo, resorima nauke, prosvjete i kulture i zagospodari osoba koja želi da pijukom krene na Mauzolej, kao što su pojedini krenuli na grob Plamenca, neće ona biti niti prva, a vjerovatno ni posljednja koja će shvatiti da se pijuci moraju položiti pod noge lovćenskih stražara. Jer, krenuti na crnogorski građanski multietnički duh a ne računati s tim da više ne postoji nijedan Vladin resor u kome nema onih što bdiju nad sudbinom Crne Gore, pristup je diletanata koji uopšte ne poznaju prilike u našoj zemlji. Iako su im usta puna „slobode”, jasno je da njihovi politički mentori nemaju nikakvoga dodira sa crnogorskom tradicijom, običajima i slobodarskim duhom.
A da imaju…
VOJINOVIĆ: Da imaju, ne bi im na um padalo to da pokušaju da ponize jedan slobodarski narod. I zaista, neko ko je onoj opozicionoj koloni osmislio slogan sa sintagmemom „za budućnost Crne Gore”, potpuno nesvjesno je reanimirao crnogorski antifašistički slobodarski puls. A kao što rekoh, taj puls najbolje reaguje na pokušaj okupacije.
Zaista mislite da ima ljudi koji su spremni da odgovore na te vrste pritisaka?
VOJINOVIĆ: U Crnoj Gori se dešavao proces suprotan onom koji je zadesio svijet nakon što je planeta stala zbog djelovanja smrtonosnog virusa. Kad su stala vozila, plovila, vazduhoplovi i fabrike, priroda se obnovila u svim bojama i oblicima. Samo su u Crnoj Gori nastavile litije. Koristio se „povoljan” trenutak u kome je vladao realni strah od virusa. Stvoren je privid da nema onih koji misle drugačije, ili da su nebitni zbog svoje malobrojnosti. Znate li da su prije posljednjih izbora mnoge kuće iz prigradskih naselja u Podgorici bile zadužile profesionalno ozvučenje, sa koga su, kao sa okupatorskih razglasa u Drugom svjetskom ratu, obično u predvečerje, puštali u etar propagadne numere i nacionalističke navijačke povike, ne bi li uticali na svijest mještana, odnosno ne bi li stvorili utisak masovnosti? Pa to su vojne strategije porobljavanja i djelovanja na porobljeno stanovništvo. I znate kad se desio odgovor? Onda kad su, nakon postizborne slavljeničke provokacije zastavama tuđe zemlje, krenuli patriotski skupovi. Tad je i pobornicima litija postalo bjelodano da su popovske tvrdnje nepouzdane.
