Razlika između državnika i politikanata je u tome što državnik prevashodno vodi interes o svojoj državi, njenom boljitku i efikasnijem upravljanju zajednicom, dok politikant prevashodno vodi računa o sopstvenom interesu, interesu političke grupacije kojoj pripada i namjeri da položaj vlasti iskoristi za što bolje pozicioniranje u budućnosti. Moderan politički sistem zahtijeva dugotrajnu ideološku izgradnju, legitimnu i legalnu kontrolu sprovođenja definisane ideologije, tako se jedino teorija i praksa mogu u procesu emanacije otjelotvoriti i dati jasan učinak - društveni progres. Vraćanjem ideologija sa smetlišta istorije može se samo regresirati u opskurne društvene vrijednosti i završiti na civilizacijskim marginama.
Od karaktera političkog režima zavisi kakve političke odluke, od interesa za državu i društvo, će biti donošene i na koji način i da li će društvo u svojoj suštini biti demokratsko ili autokratsko. On je i orijentir u kom pravcu se društvo kreće i kako politički sistem utiče ideološko-institucionalnim instrumentima na definisanje kontura države. Crna Gora se nominalno opredijelila da postane dio EU, što podrazumijeva prihvatanje ideološke i vrijednosne orjentacije koje EU postavlja kao uslov za pristupanje toj zajednici država. Svojevremeno je pokojni Srđa Popović, beogradski advokat, pisao za Srbiju da bi ona pristupila EU, ali po svojim uslovima. Politički režim u Crnoj Gori sve više se ponaša na sličan način, stvarajući konture države Crne Gore koje je udaljavaju, ne od EU integracija, već od civilizacije.
Predśednik bez petlje
Sadašnji predśednik Crne Gore pobijedio je na predśedničkim izborima samo zahvaljujući podršci različitih političkih subjekata, političkih i ideoloških protivnika dotadašnjeg predśednika i većinskoj volji da se promijeni dugogodišnja vlast čiju je okosnicu činio DPS. Sam predśednik je, čini se, politički orjentisan ka što bržoj transformaciji društva i što bržem ulasku Crne Gore u EU. Međutim, očigledno je da on nema jasnu političku podršku i jaku zaleđinu u nekom od političkih subjekata, a ni da nema državničke hrabrosti da rizikuje svoju poziciju i jasno se nametne kao lider politike koju zastupa, sklapajući savez sa onima koji nedvosmisleno i dokazano su predvodnici proevropske politike, zahvaljujući kojima je Crna Gora u prošlom vremenu krenula tom orjentacijom.
Bivši predśednik Crne Gore Milo Đukanović je 1997. godine rizikovao svoju političku budućnost potpunim političkim zaokretom ka evroatlantskim integracijama i otklonom od nacističke i imperijalističke politike Beograda doveo sebe na minimalnu podršku unutar tada jedinstvenog DPS-a, da bi vremenom preokrenuo situaciju u svoju korist ubjedljivim argumentima u korist građana Crne Gore. Sadašnji predśednik Jakov Milatović je imao šansu da postane državnik nakon obaranja loše koalicione vlasti u Podgorici, da ulaskom u koaliciju sa onima koji mu obezbjeđuju jaku političku zaleđinu za vrlo jasan evroatlantski put i moderni ideološki i vrijednosni sistem, međutim nije imao petlju. Podlegao je primitivnim manipulacijama desničarskih, velikosrpskih bašibozuka, nesposobnih da na djelu dokažu sopstvenu vrijednost, već se održavaju na vlasti satanizacijom i kriminalizacijom političkih suparnika, koji jasno pokazuju dominaciju nad njima u svim segmentima politike. To je ona politika koja karakteriše partije poput Radikalne stranke Vojislava Šešelja i aktuelne vladajuće partije u Srbiji predśednika Srbije. I to nije slučajnost. Radi se o ideološkim i vrijednosnim istomišljenicima i crnogorskim političkim satrapima beogradskih vlasti.
Poslovi u mraku
Ideja valjanog vršenja vlasti, poštovanja ljudskih prava i vladavine prava neće unaprijediti samo kvalitet života crnogorskih građana, već će biti najdjelotvorniji način kojim se stimulišu direktne strane investicije i koji vodi ka stabilnom ekonomskom razvoju. Nezakonita hapšenja, osvetnička hapšenja, posebno instruisana despotskim ponašanjem Demokrata, dugogodišnji pritvori bez podizanja optužnica ili podizanje optužnica koje su pravna sprdnja, sprovođenja partijskih čistki u bezbjednosnom sistemu, sprovođenje „vetinga“ bez zakonske osnove i procedure, pravna samovolja, zaštićenost vladajućih partija od zakonske odgovornosti, ... sve su elementi koji ne mogu privući nijednog ozbiljnog investitora, niti legalan kapital. Zato se sklapaju državni sporazumi kojima se suspenduje crnogorsko zakonodavstvo i faktički lex specialis-ima pokušavaju privući investitori koji time dobijaju status zaštićenih lica, koji ne podliježu crnogorskim zakonima.
Postavlja se pitanje čemu podražavanje prakse koju vodi država Srbija, koja međudržavnim sporazumima obavlja poslove u potpunom mraku, bez polaganje računa građanima, bez postojanje mehanizama koji osiguravaju da javni službenici i politički čelnici odgovaraju za svoje postupke i korišćenje javnih sredstava, bez vidljivosti upravljanja i bez slobodnih medija koji bi o tome informisali javnost?
Istina je da se Crnoj Gori pruža istorijska šansa da postane dio najdemokratskije zajednice u svijetu, ali isključivo namjerom te zajednice da pridruženjem Crne Gore stimuliše druge zemlje da se transformišu u demokratska društva. Plašim se da ovakva Crna Gora teško može biti primjer bilo kome, sa primitivcima na vlasti, neiživljenim, iskompleksiranim, poluobrazovanim neznalicama, bez profesionalnog ili bilo kakvog radnog iskustva, sa otvorenom zloupotrebom pozicije vlasti u kršenju zakona i neodgovrnom trošenju državnog novca i materijalnih sredstava.
Teret Crkve Srbije
Predśednik Milatović, iako se deklariše kao vjernik crkve pod akronimom SPC, mora shvatiti da je ta nazovi crkva „kamen o nogu“ Crne Gore kakvu on zastupa kad ga lupi po glavi kamen mudrosti. Ideološki, politički i vrijednosno. Njegova obaveza kao državnika je da štiti Ustav Crne Gore i da preispita djelovanje, sa nužne ekvidistance, svakog političkog, vjerskog ili bilo kojeg drugog entiteta. Ponižavajuće je za svakog čovjeka da mu Dritan Abazović objašnjava i „dokazuje“ ustavnost i zakonitost tzv. Temeljnog ugovora, jer je taj ugovor sam po sebi oksimoron.
Neka predśednik Milatović objasni sebi, ili neka mu objasne vjernici te parapolitičke vjerske zajednice koji ga savjetuju, koji je status tog ugovora? Je li to međunarodni ugovor i može li Država Crna Gora potpisivati ugovore sa pravnim subjektima iz drugih zemalja i sa njima uređivati unutrašnje pravo? Može li, po Ustavu Crne Gore, član 3, ustupati dio teritorije pravnom licu iz druge zemlje? Može li država bilo kakvim ugovorom poklanjati bilo što, bilo kome, a da ne navede taksativno što se poklanja? U kojem to pravnom sistemu je moguće predmet ugovora biti svi vjerski objekti, bez da se navedu koji i bez da se utvrdi osnov vlasništva za svaku nekretninu?
Da li je taj ugovor suprotan odredbama Zakona o zaštiti kulturnih dobara Crne Gore, kojim se zabranjuje otuđivanje i ustupanje kulturnih dobara u državnoj svojini iz člana 9. tačka 2 i člana 42. Zakona o zaštiti kulturnih dobara, posebno onih koji imaju status kulturnog dobra od nacionalnog značaja iz člana 34. Zakona? Ko može da stranom pravnom licu prepiše ogromnu teritoriju Crne Gore, a da ne odgovara krivično zbog toga? U kojoj to državi crkva, ugovorom sa državom, obavlja javnopravne poslove, što je par exellance državni posao?
Predśednik Milatović je pośetom Vaseljenskom patrijarhu, umjesto što je divanio o neustavnom Temeljnom ugovoru, trebalo da ga podśeti da je prilikom druge pośete Carigradu 1889. knjaz Nikola I Petrović primio u audijenciju tadašnjeg Vaseljenskog patrijarha i da Patrijarh nije pominjao nikakvu „nekanonsku autokefalnost“ Crnogorske crkve. Niti 1902, niti 1904. Ili, da ga podśeti da su Vaseljenski patrijarh i 12 arhijereja Sinoda poslali pismo poglavaru „autokefalne Svete Crnogorske crkve“. Ili, da poglavar Crnogorske pravoslavne crkve u kanonskom pismu 1885. obavještava Vaseljenskog patrijarha da je preuzeo „Svetu katedru Mitropolije autokefalne Crkve u Bogom štićenom Knjaževstvu crnogorskom“. Ili, kada 1895. arhiepiskop CPC čestita izbor novom carigradskom patrijarhu kao „poglavar autokefalne crkve“, ravnopravan „u Gospodu saslužitelj“, odnosno, kad u pismu 1903. na istu adresu potvrđuje da „Crkva Crnogorska želi uvijek zajedno sa ostalim autokefalnim crkvama“... Mnogo je takvih primjera mogao navesti sa mjestu suverena današnje Crne Gore, kao nasljednice Kraljevine Crne Gore.
Mogao je, ali nije, postaviti pitanje zašto se crkveno pitanje ne vrati na status prije nastanka KSHS, odnosno Jugoslavije, jer je raspadom te države, čiji je postanak bio razlog da se prizna Ujedinjuena crkva, logično da se crkvena nadležnost vrati u prethodno stanje. Ako su 17 kanon Četvrtog vaseljenskog sabora i 38 pravilo Tulskog sabora važili da se uredi crkveno pitanje sa državnim kada je stvarana KSHS, onda bi isti kriterijumi trebalo da važe i za povratak suverenosti države Crne Gore.
Vjerujem da su predśedniku Milatoviću popovi Crkve Srbije, majstori laži, „napunili“ glavu lažima, pa ću mu ispričati jednu zen priču: „Profesor sa zapada dolazi kod zen-učitelja na istok da shvati što je suština zena. Zen učitelj mu sipa čaj dok nije počeo da preliva šolju. Profesor ga upozori na to. Zen učitelj mu nakon toga reče, „vi ste kao ta šolja čaja, sve što vam budem rekao prelivaće se i prosipati uzalud, dok ne ispraznite svoj mozak od svega i počnete da učite zen bez predubjeđenja“. I ja predlažem predśedniku Milatoviću i svima koji su zatrovani lažima o crnogorskom crkvenom pitanju da isprazne svoju šolju čaja i počnu da uče svoju istoriju. Tada im neće po crkvama sakrivati ratne zločince, niti će ratni zločinci dobijati nagrade. Pa se neće brukati ni članice i članovi PES-a braneći nagrađenog Radovana Karadžića, dok tobože zagovaraju evropski put.
