Na početku svake loše vlasti je laž, a oni koji je osvoje lažima kasnije i vladaju pomoću njih. U međuvremenu, u našim vokabularima postalo je nekako zloslutno uobičajeno da, sve ravnodušnije, presne političke laži eufemistički nazivamo neispunjenim obećanjima. Lažna obećanja onih koji žele da se domognu vlasti su svojevrsne svjesno konstruisane opsene, kolektivne obmane čiji je cilj proizvođenje privida da je nešto onako kako nije i da će nešto biti onako kako nikada neće.
Onda kada, zavedeni iluzionističkim zahvatima i lažnim (predizbornim) obećanjima, konačno odaberemo ponuđenu opciju, prestajemo da budemo kritička javnost i postajemo, kako je to svojevremeno formulisao Gistav Le Bon, psihološki organizovana gomila. Kao karakteristike psihološki organizovane gomile Le Bon navodi: inferiornost, nesvjesnost, gubitak individualnosti, nerazboritost, spremnost na akciju, impulsivnost, žestinu i pretjeranost, nasilništvo i destruktivnost, neodgovornost, netolerantnost, konzervativnost ali i autoritarnost, podložnost spoljnjim uticajima, lakovjernost, zaraznost ideja i osjećaja, moć, vođstvo, herojstvo, osvetoljubivost i nepostojanost.
Prema Le Bonu, psihološki organizovane gomile su naglašeno i predimenzionirano podložne impulsima i sugestijama koje dolaze od centara moći, a kojima je primarni cilj manipulacija. Ovi impulsi ili manipulativni nalozi su za gomile nepobitno imperativni čak i u slučajevima kada „protivrječe nekim ličnim interesima pripadnika gomile, uključujući i interes samoodržanja“. Ova propulzivnost gomile za manipulativne strategije posebno dolazi do izražaja u vrijeme razvoja masovnih medija. Podešenost za manipulaciju bila bi praktično neizvodljiva bez još jedne karakteristične osobine gomile koja upućuje na njenu sklonost ka iluziji, kao lakovjernom prihvatanju neprovjerljivih stavova. Međutim, ono što od psihološki organizovane gomile čini moćnu masu spremnu na akciju, i kao takvu djelotvornu, jeste disperzija ideja i osjećanja kojom gomila postaje kolektivni medij za generisanje, provođenje i prenošenje ideja i emocija s krajnjom svrhom koja je uvijek kompatibilna intenciji centara moći kao distributera manipulacije: „Gomila je medij“, smatra Vukašin Pavlović, „kroz koji se osjećaji, ideje i spremnost za zajedničku akciju šire poput zaraze (...) U situacijama međuetničkih tenzija i sukoba, nacionalizam i ksenofobija postaju ozbiljne socijalne bolesti koje se brzo i lako šire“.
Gomile su, primjećuje dalje Pavlović, moćne u maštanju i divinizovanju ideja koje su prihvatile ali slabe u „razmišljanju i mudrovanju“ ili, kako to formuliše Le Bon, ko poznaje vještinu impresioniranja gomila poznaje i umijeće kako se njima vlada. A njima se vlada najčešće harizmatskim zavođenjem „iluzijama“ i „uticajem na maštu“: „Što su slike ili ideje koje vođa nudi čudesnije ili činjenice tajnovitije, to su efekti manipulacije gomilama snažniji. Za tu svrhu su najpodobnije floskule o „velikim pobjedama“, „nevjerovatnim čudima“, „neviđenim zločinima“, „istinskoj pravdi“, „posljednjoj nadi“. U tom smislu Le
Bon nalazi da upotreba slika, riječi i obrazaca ima „tajanstvenu silu“ i uticaj na gomilu: „Upotrebljene vješto, one doista imaju tajanstvenu silu kakvu su im negda pridavali mađioničari. One čine da se u duši gomila rađaju najstrahovitije bure i one ih znaju isto tako i uništiti. Le Bon posebno insistira na činjenici da je moć riječi vezana za slike koje one izazivaju u duši gomila i da je ta moć zapravo nezavisna od njihovog stvarnog značenja: „Razum i razlozi ne bi se mogli boriti protivu izvjesnih riječi i izvjesnih obrazaca“.
Priča o sukobu istine i politike je stara i zamršena, i ništa se ne može postići uprošćavanjem ili moralnim denunciranjem, pisala je Hana Arent. I opasna: „Kroz cijelu istoriju, oni koji su tragali za istinom i koji su istinu kazivali bili su svjesni rizika svog poduhvata (...) onaj koji je prisilio sugrađane da ga shvate ozbiljno, nastojeći da ih oslobodi neistine, dovodio je u opasnost svoj život“. Ukoliko, ipak, ne rizikujemo i opredijelimo se da politiku i dalje vidimo samo kao mehanizam za osvajanje moći i legitimizujemo princip zavođenja iluzijama, čak i onda kada neki od nas samo cinično posmatraju društvene procese u kojima iščezava nada u elementarnu pravičnost i humanost, nalazimo se u opasnoj zoni demagoškog populizma koji tokom vremena klizi u totalitarne prakse. Hana Arent je 1951. napisala da se upravo mješavina lakovjernosti i cinizma nalazi u osnovama svih vrsta totalitarnih režima. I zaista, nama poznati populistički režimi dolaze na vlast legalno održanim izborima, fasadno su demokratski a pobjedu na sljedećim izborima obezbjeđuju neprekidnim plasiranjem laži i propagande. Upozorila je Arentova i na činjenicu da laži po svojoj suštini stalno moraju da se mijenjaju, a da vlada koja laže mora uvijek iznova da piše svoju istoriju: „Tako dobijate ne samo jednu laž – s kojom ćete živjeti do kraja života – već dobijate ogroman broj laži, u zavisnosti od toga kako politički vjetar duva“.
Posljedica je mnoštvo političkih iluzija koje upravo živimo. I „uvjerenje“ da smo, onda kada prestanemo da budemo kritička javnost, sposobni za bilo kakvu akciju. Svaka godina koju provedemo pod vlašću onih čija su se obećanja pouzdano pokazala lažnima čine nas bliže predstavnicima onog „naroda“ o kojem govori Hana Arent, koji sve teže umije da misli i rasuđuje, koji više nikome i ničemu ne vjeruje, jer je vjerovao svakome i svačemu.
I sa kojim se može sve.
