Piše: Janko Ljumović
Lako bismo sa primitivizmom da se pojam odnosi samo na antropološko tumačenje karaktera primitivnih zajednica. Razvoj društva do dana današnjeg nije ostao bez tog sadržaja, sadržaja koji je suprotan modernom društvu na načelima demokratije i poštovanja ljudskih prava. Možemo reći da je neukrotiv. Izvan tih i takvih opštih određenja i socioloških razmatranja, upotreba pojma u žargonskom smislu možda najbolje objašnjava njegov stvarni karakter. To je riječ koja je prilično prisutna u našim razgovorima, u našoj stvarnosti. Ona je trenutni ili odloženi komentar na zbilju, na oblike ponašanja i djelovanja ljudi, u konačnom ona je naš stav u zoni neslaganja i nepripadanja određenoj društvenoj, političkoj, duhovnoj, kulturnoj ili subkulturnoj grupi.
Priča o primitivizmu je nekada vrlo jasna, a nekada vrlo fluidna. Teško je naći graničnik. Možda je to siromaštvo duha, odsustvo stava o vrijednostima, ali to može biti i priča o političkoj korektnosti. Osjetljivo bi bilo imenovati ko je nama lično sve primitivan i zbog čega. Od komšiluka do skupštine.
Svjedočimo da u banalizovanom kontekstu kako politike, tako i svakodnevnog života, to i nije veliki problem. Ne pomaže ni otklon od realnosti, jer u izboru neke druge realnosti opet nas čeka primitivizam. On je u konačnom i vječiti sudar civilizacija, narativ kako jedni o drugima mislimo. Ili u prostoru socijalnog života, stav koji iznosi muzički bend Letu štuke dok pjevaju stih: Al ne zna primitivizam šta je to minimalizam.
Nedostaju sada neki žargonski izrazi da bi priča dobila na zanimljivosti. Žargonski izrazi koji se mogu odnositi na primitivizam: đilkoš, džiber, faslak, fucmut, fukara, sirovina, silobatina, džukac, geačina, šaban, papan, krkan, seljačina. I kao što je žargon bunt prema standardnom jeziku, tako i imenovanje određenih pojava upravo kroz žargon predstavlja bunt. Bilo bi dobro kada bi tema ostala samo u ravni kulturoloških ili subkulturnih fenomena, poput termina dizelaš ili dizelaši, koji su nastali kao subkulturni fenomen u turbulentnim devedesetim godinama XX vijeka. Što da radimo sa pojmovima balija, milogorac, šiptar. I tu dolazimo do stvarnosti koja lako sklizne od primitivizma ka vandalizmu. Primitivizma kao odlike mnogih nacionalizama i šovinizama. Načini na koje se oni sukobe sa kulturom uključuje i nasilje nad kulturom. Istorija je to ljudskog roda.
Primitivizam postaje sve više slika naše stvarnosti, jer autoriteti koji su ga vršili u polju politike, kulture ili medija prije pojave društvenih medija dobili su ,,konkurenciju“ u tzv. običnom narodu. Izrazi i iskazi primitivizma postali su i govor mržnje. Čitamo, slušamo i gledamo iz dana u dan.
Iz arhiva možemo izvući i sjećanje na sarajevski subkulturni pokret Novi primitivizam, nastao osamdesetih godina prošlog vijeka. Očigledna slika primitivizma, koji je doveo i do krvavog raspada Jugoslavije, nije bila dovoljna da se takav scenario ne dogodi. Nije bila dovoljna njihova jasna poruka o dolazećem talasu političkog primitivizma. Stih jedne pjesme Zabranjenog pušenja glasio je: New primitives all over Baščaršija / Sejo se gnuša zapada.
Kada su elite primitivne, onda naša priča iz žargona o običnim ljudima ili šabanima djeluje sasvim nevino i naivno. Elita gora od rulje, lijepo je rekao Mirko Kovač. Mračni tipovi, čije akademske i pjesničke titule ništa ne znače. Njihova mračna djela i njihov zanos nacionalizmom od politike, i ne samo politike, kreirala su i dalje kreiraju balkanstvo kao sinonim za primitivizam. Od komšiluka do skupštine, da opet ponovimo. Ili od primitivizma do varvarizma i vandalizma, vječiti zanos prostotom.
