U vremenu u kojem nam se čini da svijet nikad ranije nije bio ovoliko zatrpan dešavanjima, pojavama i informacijama uvjeravanja da se neki procesi u svijetu novca odvijaju prvi put nerijetko se čuju, ali ne bi trebalo da budu nešto što se prihvata.
Shvatanje da smo prva generacija, makar i u nekoliko vjekova, koja uočava tržišne fenomene koji nijesu viđeni ranije graniči se sa nečim između narcisoidne manipulacije i neprihvatanja zakona prirode.
Krivac je, između ostalog, sistem vrijednosti koji stvari postavlja na haotičan način, koji dovodi do uvjerenja da svako može da uzme onaj rizik koji želi. Da stvar bude komplikovanija, vjetar u leđa prihvatanju tako iskrivljene istine daju upravo centralne banke, posebno one u čijim rukama je sudbina vodećih svjetskih valuta.
Postoje brojne zakonitosti koje, kada uočimo, možemo da iskoristimo za davanje prognoza, doslovno nesvjesni dužine trajanja te pojave. Na taj način nastalo je mnogo više od uobičajenog metoda da utvrdimo da li se nešto već dogodilo ili nije.
U raskoraku između tvrdnji i uvjerenja učesnici na tržištu kapitala podstaknuti su da vjeruju kako je moguće kupovati sve hartije od vrednosti koje žele, u količinama koje žele, bez negativnog rezultata.
Ovim se dodatno promoviše stav da su svi instrumenti zapravo nastali iz potrebe da se svi finansijski instrumenti, ma šta oni bili, nazivaju lažnim novcem. Ovo uvjerenje kao premisu uzima ocjenu da je finansijku aktivu uvijek jednostavno zamijeniti za novac centralne banke.
Shvatanje da smo prva generacija, makar i u nekoliko vjekova, koja uočava tržišne fenomene koji nijesu viđeni ranije graniči se sa nečim između narcisoidne manipulacije i neprihvatanja zakona prirode
Takvo uvjerenje u kontinuirani rast vrijednosti imovine prouzrokuje osjećaj da je novac uvijek finansijski zagubljen na tržištima i da je jedini „rizik“ koji može da mu se desi da bude zamijenjen, npr. za zlato, digitalni novac ili akcije kompanije kojima se trguje.
Inicijalno bi neka vrsta „nezainteresovanosti“ spoljnjeg svijeta za novac, koji sam po sebi ne traži zamjenu, mogla da otežava da se razumije svaka transakcija njime i odvoji ga od bankarskih aktivnosti i njihovog dovođenja na globalno finansijsko tržište.
Sve što se nalazi u banci može se plasirati na tržište, prenoseći rizik na druge, jer uvijek postoji neka od vodećih centralnih banaka spremna da prihvati takvu vrstu rizika i, uz male startne gubitke, na kraju poveća bilans stanja.
Novac se sada nalazi unutar sistema koji je omogućio podršku bankama kada nemaju dovoljno bilansnog kapaciteta. Svi bankarski rizici prenose se na velike sisteme centralnih banaka, što objašnjava uzroke zbog kojih se njegova vrijednost stabilizuje, jer se gotovo bez ikakvih primjera, koji bi poslužili za uvjeravanje u suprotno, poput čarobnjaka, pojave centralne banke koje nalaze interes u takvoj vrsti aktivnosti.
Uvjerenje u rast cijena nekretnina moglo je da osigura kultnu strukturu zajmova, stvarajući priliku da one uvijek lako nađu kupca.
Transformaciju novca omogućila je povjerenje koje je u njega postojalo sve do trenutka u kojem je ono postalo suvišno onda kada je likvidnost postala nešto što se „podrazumijeva“.
Od svih promjena koje su se desile u posljednjih nekoliko vjekova ključna je ta što sada jasno vidimo ono što se uvijek dešavalo u nekom obliku, a sada se odvija vještački i za potrebe dugoročnih investicija
Takav odnos elemenata u ovom ili bilo kojem sistemu uvijek nalazi izvore resursa. Problem, dakle, nije u oskudici sredstava, nego u nekoj neobjašnjivoj, neprirodnoj zamisli da vrijednost svega treba neprestano da raste.
* * * * *
Članak je dio serijala Post-pandemic Economic Recovery 2021
