Veljko Milatović (1921-2004), rođen u danilovgradskom selu Vinići u učiteljskoj porodici, pripada generaciji crnogorskih komunista koja je svoja revolucionarna uvjerenja formirala u srednjoj školi, a zatim sazrijevala u skojevskim kružocima na Beogradskom univerzitetu, da bi se svjesno pridružili trinaestojulskom narodnom ustanku. Veljko je jula 1941. postao partizan borac. Za svoje ratne zasluge odlikovan je ordenom narodnog heroja.
Pri kraju rata organizuje partizansku štampu i bavi se propagandom ideja revolucije među crnogorskom omladinom, da bi zatim, po partijskom zadatku, obavljao poslove oficira OZN-e. Palo mu je u dio da učestvuje u nesrećnoj likvidaciji najpoznatijeg crnogorskog zelenaša Krsta Popovića. Nastupiće godine uređivanja lista „Pobjeda“ i vrijeme IB-a. Na grobu strijeljanih roditelja u Farmacima zavjetovao se da će braniti autentičnost jugoslovenske revolucije, a zbog traženja slobode štampe došao je u sukob sa dogmatskim strukturama i morao je da napusti Crnu Goru. Neko vrijeme je proveo u diplomatiji da bi se vratio u zemlju i prihvatio poslove u SSRN.
Marko Špadijer I Veljko Milatović
Šezdesetih godina, poslije kraćeg rukovođenja Partijom Đoka Pajkovića, Veljko Milatović sa grupom mlađih kadrova (Veselin Đuranović, Budislav Šoškić, Vidoje Žarković, Dobroslav-Toro Ćulafić), zamjenjuje staro crnogorsko rukovodstvo koje je na čelu sa Blažom Jovanovićem od rata vodilo Republiku. U narednih dvadeset godina ova grupa će se smjenjivati na funkcijama u Crnoj Gori i Federaciji.
Milatović je bio član Predsjedništva CK SKJ, kad je, svjestan da se Titova era završava i da republička rukovodstva neće uspjeti da održe tekovine samoupravnog socijalizma niti Jugoslaviju na okupu, dao ostavku i povukao se iz javnog života. Međutim, prilikom raspada Jugoslavije nije mogao nijemo posmatrati tumaranje Crne Gore bez nacionalne strategije, pa se aktivno uključio u pokrete i partije koje su se zalagale za suverenitet Crne Gore. Umro je 2004. godine i sahranjen u Vinićima.
NOR donio slobodu
Milatović je na poseban način čitao crnogorsku istoriju i podsjećao na katastrofalne posljedice politike Kralja Nikole, naglašavajući da je zbog toga „Crna Gora izgubila najvitalniji dio stanovništva i državnost, dinastija presto, a crkva autokefalnost“, a da su njihove atribute preuzeli „nosioci imperijalne politike Srbije“. Smatrao je da je Crna Gora u partizanskom ratu i revoluciji izborila svoju slobodu, izgradila svoje oružane snage, svoje organe vlasti i povratila suverenost. Kao državni funkcioner zalagao se za punu ravnopravnost Crne Gore u Federaciji i lično se angažovao za izgradnju nacionalnih institucija koje će trajati i činiti stubove moderne države i nacije. Bio je na čelu Odbora za izgradnju Njegoševa mauzoleja na Lovćenu i ohrabrivao mnoge naučne i kulturne projekte. Vodio je dugotrajnu borbu za shvatanje značaja crnogorskog nacionalnog pitanja. Bio je ogorčen što je devedesetih godina u Crnoj Gori „umjesto ranijeg komunističkog monopola zaveden novi monopol u znaku imperijane i svetosavske ideologije“.
Čovjek sa vizijom
Ova skica bogate biografije Veljka Milatovića tek je naznaka portreta jedne ličnosti dvadesetog vijeka koja se pokazala dostojna vremena i zadataka koje mu je dinamičan i dramatičan razvoj događaja namijenio. Bio je komunista, heroj u partizanskom ratu, publicist, novinar, urednik novina, diplomata, rukovodilac SSRNj, najmasovnije društvene organizacije u Jugoslaviji, predsjednik Skupštine i Predsjednik Predsjedništva Republike Crne Gore i član Predsjedništva CK SK Jugoslavije.
Malo je država u svijetu koje se sa ponosom mogu ogledati u sopstvenoj hiljadugodišnjoj prošlosti. Zbog toga crnogorska državna svijest ima duboke korijene. Ona se oblikovala u nekoliko vjekova istinske i formalno priznate nezavisnosti. Nije ugasla ni gubitkom države Crne Gore, već se snažila borbom za nacionalna i socijalna prava Crnogoraca. Pobjedonosni ishod duguje slavi partizana boraca proleterskih brigada. Oni su izborili pravo da Crna Gora bude ravnopravna federalna jedinica u socijalističkoj Jugoslaviji.
Milatović je čovjek iz jednog komada, sačinjen od kamena stanca i kao takav bio je moralna gromada. Njegov život je bio stalna borba za ideje, pravdu, za ljude, programe. Sve je podređivao Crnoj Gori i njenom svestranom napretku. Nepokolebljivo je vjerovao da dolazi vrijeme njene pune slobode i emancipacije. Milatović je imao svoju viziju nove Crne Gore. Rukovodio se idealima, a ne karijerom. Latinka Perović će za njega reći: „On je na mene djelovao kao reprezentativna ličnost Crne Gore u kojoj su skupljene sve osobine Crnogoraca“.
Milatović nije bio govornik, zlatousti propagator. Riječi su mu bile „skupe“ i više je volio da napiše što misli. Bio je rukovodilac širokih demokratskih pogleda, protivnik sektaštva i sputavanja slobode, zbog čega je često dolazio u sukob sa saborcima i strukturama koje nijesu uspjele da se oslobode staljinističkog gledanja na ulogu Partije u društvenim poslovima.
Osnovane nacionalne institucije
Za vrijeme njegovog petnaestogodišnjeg rukovođenja Crna Gora je uspostavila temelje buduće suverenosti kako na privrednom, tako na kulturnom polju. Stvorene su nacionalne institucije kulture, nauke i informisanja, koje je trebalo da produbljuju stubove identiteta.
Nezamjenljiv je njegov doprinost izgradnji Njegoševog mauzoleja i obnovi zemlje poslije razornog zemljotresa. Ime Veljka Milatovića se ne može zaobići kada se govori o Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, Univerzitetu, dnevnom izlaženju „Pobjede“, razvoju RTV Crne Gore, Leksikografskom zavodu, izradi Crnogorske enciklopedije... Zahvaljujući tome stvoreni su veliki intelektualni resursi za vođenje državne politike u svim oblastima i napredak nauke do tada neviđen u Crnoj Gori.
Veljko Milatović je njegovao sjeme crnogorske suverenosti koliko god su mu prilike dozvoljavale. Bio je odlučan u odbrani prava Crne Gore na ravnopravnost u okviru federativne Jugoslavije i čuvanje svojih posebnosti. Nažalost, neke inicijative i ustanove nijesu uspjele, a unutar nekih institucije ostala je da živi dvojna nacionalna svijest i duh nevjerice u sopstvene snage. Tome su, u velikoj mjeri, kumovali ljudi unitarističkih ubjeđenja u vrhu crnogorske vlasti, koji nijesu shvatali značaj nacionalnog pitanja. To je Milatović objašnjavao endemskim bjelaškim i staljinističkim sindromom u crnogorskoj Komunističkoj partiji.
Devedesetih godina prošlog vijeka, u poodmakloj životnoj dobi, svrstao se u borce za suverenu Crnu Goru. Učestvovao je na mitinzima Liberalnog saveza, skupovima i protestima Građanskog foruma, angažovao se u stvaranju Socijaldemokratske partije.
Veljko Milatović je bio jedan od osnivača Matice crnogorske i aktivni učesnik u formulisanju njenog Programa Crna Gora pred izazovima budućnosti. Vjerovao je u simboličnu i stvarnu ulogu ove organizacije u crnogorskom kulturnom preporodu. Matica crnogorska je 2006. izdavanjem monografije o njemu autora Mališe Marovića na sedam stotina strana, iskazala odnos prema ulozi Veljka Milatovića u savremenoj crnogorskoj istoriji.
Strateg stvaranja moderne države
Crna Gora je zahvaljujući odlučnom stavu crnogorskog rukovodstva, na čijem je čelu bio Milatović, znala da ostvari prednosti decentralizacije i deetatizacije Jugoslavije, kao i solidarnost razvijenih republika i da napreduje u privrednom, industrijskom, saobraćajnom, turističkom pogledu više i brže nego ikada u svojoj istoriji. Kapitalni napredak je ostvaren u kulturi i obrazovanju.
Milatović je bio strateg stvaranja moderne Crne Gore koja vraća samopouzdanje, uspostavlja veze sa slavnom prošlošću i samostalno gradi svoju budućnost. Bio je državnik širokih vidika i jasnih vizija. Svakom položaju koji je zauzimao davao je lični pečat i autoritet.
Moral iznad ideologije
Borio se protiv dogmatizma, sektaštva i unitarizma. Trebalo je da bude na čelu SKJ, ali nije prihvatio, jer je slutio da poslije Tita Jugoslavija bespovratno nestaje.
Na tradicionalni crnogorski moral, sa urođenim osjećajem za pravedno i pošteno, nadgradio je komunističko shvatanje socijalne pravde, disciplinu, nesebičnost i žrtvovanje za opšte dobro.
Milatović je čovjek van serije. Bio je nekonvencionalan u odijevanju i ophođenju i imao šarm dobroćudnog namćora. Dobro mu pristaje krilatica: Ništa ljudsko nije mu tuđe.
Vjerovao je ljudima. Čak kad je kao ilegalac morao da se krije, izabrao je Viniće, poznato kao četničko selo, jer je vjerovao porodičnim prijateljima.
Vodio je uzoran porodični život i družio se sa prijateljima raznih doba i profesija. Bio je čovjek za razgovor, a ne za ogovaranje i naređivanje. Odbacivao je stereotipe o ljudima i nije pristajao na političke diskvalifikacije.
Razumijevao je ljudske slabosti. Nastojao da vidi u ljudima ono najbolje. Moralna mjerila su za njega bila mnogo preča od ideoloških. Zbog toga je ponekad bio neshvaćen od svojih drugova iz vrha, ali zato veoma omiljen i veliki oslonac običnim ljudima.
Zalagao se da se piscima i drugim umjetnicima daju stanovi i ateljei, pomagao im da objave knjige, štitio ih od strogosti vlasti. Slobodan Tomović će posvjedočiti: „On je jedan od najviših državnih funkcionera SFRJ koji me posebno zadužio naklonošću koja mi je niz godina osiguravala političko spokojstvo“. Imao je mnogo ožiljaka od političkih sukoba, ali to za njega nije bio razlog za mržnju ili osvetu. Nije bio oportunista, niti praštao, čak ni svojim saborcima, kada bi iznevjerili principe rodoljublja i komunizma.
Najdržavotvornija ličnost svoga doba
Iako nekonformista i „narodni čovjek“ nije podnosio populizam i jeftinu popularnost.
Veljko Milatović, je, simbolično i bukvalno, kalemio autohtone crnogorske sorte sa evropskim da bi dobio kvalitetno vino.
Priča o Veljku Milatoviću je saga o crnogorskom komunisti koji je vjerovao da može da humanizuje društvo, demokratizuje Partiju, uzdigne Crnu Goru. On nije bio fantasta, niti nerealni optimista, već je na svakoj funkciji koju je obavljao uradio onoliko koliko se objektivno moglo, a da svoja temeljna uvjerenja ne iznevjeri. Pravio je kompromise samo do mjere koje ne ugrožavaju njegovo shvatanje čojstva. Uspio je da se sačuva od birokratizacije i korupcije vlašću i da ima širok krug prijatelja u svim slojevima društva i svim generacijama. Bio je protivnik svake vrste sektaštva i strateške interese nije podređivao dnevno političkim interesima.
Poruke i pouke koje je svojim životom i političkim angažovanjem ispisao, mnogostruko su značajne za Crnu Goru. On je uvijek imao viziju, postupao u skladu sa nacionalnim interesima u datim uslovima i bio najdržavotvornija ličnost svoga doba crnogorske istorije. Do zadnjeg časa vjerovao je u Crnu Goru, razvijenu, slobodnu zemlju slobodnih ljudi i bio ubijeđen da će generacije koje dolaze znati da je takvom naprave.
Veljko Milatović nije imao sreću da dočeka novi osvit crnogorske suverenosti kojoj je svojom dušom i cjelokupnim djelovanjem bio privržen.
Marko ŠPADIJER
