Podgoričanin Filip Vešović, poznat po popularnim imitacijama brojnih crnogorskih političara, podijelio je na Fejsbuku svoje iskustvo liječenja u Kliničkom centru Crne Gore.
Njegovu objavu podnosimo u cjelosti:
NAKUPILE SE KLETVE SVIH 36 POLITIČARA KOJE SAM IMITIRAO
„Da se Filip još četiri dana liječio kući bilo bi kobno“, reče jedan od doktora. Kobno bi trebalo da znači smrtonosno. Završio sam u bolnici sa upalom oba plućna krila. CRP mi je najprije bio 150, a potom 400. Nakon tri dana kućnog liječenja u toku kojeg sam pio sve što se inače pije u tom stanju, otišao sam u Hitnu pomoć, gdje sam primio infuziju od koje mi nije bilo bolje. Potom sam otišao u Urgentni centar. Prenijeta mi je informacija jednog od doktora da se prije četiri godine od korone u mom stanju umiralo. Prestale su imitacije i humor.
Ali nije me upala pluća dovela do toga da uz pomoć moje izuzetne buduće supruge i savršenka Tijane odem u 3 ujutro u urgentni već - štucanje. Štucanje koje je trajalo, sa pauzama, 96 sati i koje mi je razaralo organizam i domino efektom „palilo vatre“ po mom organizmu. Kad bih počeo da štucam brzo bih dobijao opaku temperaturu od čije su me vreline boljele uši, začepljavao bi mi se nos koji sam morao non stop da izduvavam, boljelo me grlo, iskašljavao bih šlajm koji me je gušio, imao nedostatak apetita i paralizujuću malaksalost. Doktori u urgentnom su bili zbunjeni i vidno zabrinuti mojom situacijom. Međutim, vječito progresivna vjera u Gospoda Boga nije me napuštala.
Čovjek sam koji ne puši, nikad nijesam probao drogu, ne pijem čak ni kafu, ne pijem žestoki alkohol već isključivo pivo i to kad izađem u grad, a to je već neko vrijeme zbog ispita i obaveza bilo rijetko. 4x sam davao krv, nijednom nijesam odbijen zbog slabijeg zdravlja. Koliko nijesam bio bolestan ne znam ni svog izabranog doktora.
Proveo sam 12 sati u urgentnom - od 3 ujutro do 3 popodne. U tom periodu prošao sam preglede: srca (EKG), rektalni pregled, ultrazvuk, skener pluća, CT skener, vađenja krvi, nekoliko infuzija (uključujući infuziju kalijuma koja je trajala 8 sati), a kasnije i tumor markere i štitnu žlijezdu. Zanimljivo, narednih 12 dana sam morao uzimati kalijum koji mi nedostaje, a kalijuma ima najviše u bananama - koje svakog dana jedem nekad i po četiri odjednom. U tom periodu od 12 sati, kao ni prethodnih četiri, nijesam ništa stigao da jedem. Doktori nijesu znali što mi je. Pregledao me je gastroenterolog, infektolog, hematolog, radiolog, pulmolog... CRP mi je skočio na 150, temperatura na 40 sa 2. Profesionalna dežurna doktorica infektolog mi je dijagnostifikovala: „Vi ste teško bolesni“. Ocu nijesam ništa javljao, poslije njegovog nedavnog infarkta, želio sam da se što kasnije potresa, a majka mi nije živa.
Ipak, poslije svega toga morao sam da molim dežurnu doktoricu Kliničkog Centra Crne Gore da bih bio primljen na odjeljenje u bolnici. Dva puta su humani doktori infektolozi koji su me pratili i liječili u Urgentnom molili nadležnu doktoricu sa pulmologije da me primi, što je ono glatko, oba puta odbila. Rečeno mi je da odem kući, gdje bih prema riječima drugog doktora pulmologa, kroz 4-5 dana vjerovatno i umro.
Da odem kući sam odbio jer mi se baš i nije umiralo trenutno.
Nemajući drugog izbora, sem da se izborim da preživim, sjetio sam se doktorice sa pulmologije, koju nijesam nikad upoznao, ali znam da je ljubitelj mojih skečeva imitacija. Ta osoba je dr Jelena Borovinić-Bojović, o kojoj nikad nijesam čuo nešto ružno a javna je ličnost. Obratio sam joj se preko svoje sestre koja je poznaje preko posla i o kojoj ima samo riječi u superlativu, na šta je doktorica momentalno reagovala vidjevši u kakvom sam stanju i zahtijevala da budem primljen na odjeljenje i samo zahvaljujući njoj sam i primljen. Njenu ljudskost, profesionalizam, stručnost i altruizam neću nikad zaboraviti i ostajem joj vječno i najviše zahvalan, naglas i na svakom mjestu.
Oklijevao sam da joj se obratim jer nikad nijesam iskoristio to što ljudi vole moj rad, ali da sam pošao kući i umro sigurno ne bih oklijevao.
Ni u bolnici mi nije bilo bolje, sve dok mi nijesu uključili rijetke i najteže antibiotike za koje nijesam ja ni drugi koje sam pitao ni čuli. Noćima nijesam mogao da spavam, ni u bolnici, popio sam prvu tabletu za spavanje u životu. Zahvaljujem se i mom duševnom, prisnom, skromnom, od svih cijenjenom doktoru Vladimiru Jovanoviću, koji me je u bolnici liječio. Na odjeljenju sam ležao sa mnogo starijima od sebe, jedan gospodin je imao 69, a drugi 75 godina. Nažalost, drugi je umro što mi je mnogo teško palo s obzirom da smo zajedno dijelili muku šest dana. Tamo sam shvatio da je zanimanje medicinske sestre najhumanije od svih zanimanja. To su stvarno sestre, u punom značenju te riječi, ali i psiholozi, humanisti, empate, prijatelji. Svih sedam sestara država mora posebno da čuva kao i druge sestre, ali do njih sedam sestara mi je posebno stalo i želim im svako dobro od Gospoda, kao i gorepomenutima. Hvala i mojoj porodici koja je u svakom trenutku kad je saznala, bila uz mene. Dok sam bio u bolnici, nikad mi više nijesu nedostajali.
Ja sam sad mnogo bolje, uspio sam nakon bolnice da položim i zadnji ispit sa master studija istorije iliti pete godine fakulteta (ostaje samo još master rad). Budućnost ostaje neizvjesna, da li će se vratiti ili neće ja sam Gospodu rekao, kako tad tako i sad - Šoa god odlučiš sa mnom, ja sam naredan. Mnogo je kroz istoriju mladih i mlađih umiralo od mene, i poznatih i nepoznatih. Ja od Hristovog puta ne skrećem ni po cijenu života. A što se imitacija tiče - vala ću ih snimat' dok ne crknem!
