Dedivanović je i rođen u Stjepovu 10. aprila 1939. godine. Osnovnu školu završio je u Zmajevu (Vojvodina), a od 1956. godine živio je u Podgorici. Izučavao je grafički zanat, a završio Medicinsku školu, nakon čega je radio u bolnici u Podgorici. Član ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta postao je 1972. godine. Ostvario je niz zapaženih uloga u pozorišnim predstavama, filmovima, TV dramama i serijama: „Kanjoš Macedonović“, „Trag u magli“, „Šćepan Mali“, „Jovana Lukina“, „Pusta zemlja“, „Šalajko“, „Dječak koji je išao za suncem“, „U ime naroda“, Đekna još nije umrla a ka' će ne znamo“, „13. jul“, „Narodni neprijatelj“, „Iskušavanje đavola“ „Oriđinali“... Posljednju ulogu odigrao je nedavno u filmu „Djeca“, u režiji Nikole Vukčevića.
JEDINSTVEN
Reditelj Blagota Eraković ranije je zapisao da Zef Bato Dedivanović spada u sami vrh crnogorskog i jugoslovenskog glumišta po osobenom i kreativnom glumačkom izrazu koji se zasniva prije svega na preciznoj i osobenoj karakterološkoj studiji, čistom jeziku, tradiciji i visokoprofesionalnom odnosu prema poslu.
- Zefovi likovi su dio njegove kreativne imaginacije, ostvareni u bogatom i posvećenom „laboratoriju“ samo njemu svojstvenih glumačkih sredstava. Zato svaki lik koji Dedivanović tumači bilo u pozorištu, filmu ili televiziji ostaje osoben, samo njemu svojstven i zapamćen u svijesti gladalaca kao neponovljiv i isključivo moguć i životno vezan za ovog, po mnogo čemu, jedinstvenog glumca na našoj sceni – zapisao je Eraković.
I po mnogo čemu je Dedivanović bio poseban. Iskren, bez dlake na jeziku, duhovit i kadar da u svakom momentu pronađe motivaciju za šalu. U njegovom društvu uvijek je bilo veselo, jer Bato je volio „iskošene“ priče o životu, nadasve ironiju i zdrav cinizam koji nikoga nije povređivao. Često se šalio i na svoj račun, štaviše, bio je nemilosrdan prema sebi i svojoj profesiji. Nikad nije mistifikovao glumu, pozorište ili film, ali im je bio do krajnosti posvećen. Nedavno je i najavio konačni oproštaj od glume, ulogom u filmu „Djeca“ Nikole Vukčevića. Krug je, kako je rekao, zatvoren.
Najviše će ostati upamćen zbog uloge Joksima u seriji „Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo“, u režiji Živka Nikolića. On i njegov kolega Drago Malović, koji je tumačio ulogu Radosava, ostvarili su dvije bravure koje su ih pokazale cijelom ondašnjem jugoslovenskom prostoru. I danas se ta serija širom regiona emituje, replike ce citiraju, a dva glumca žive u sjećanima mnogih.
Dedivanović se često se javljao redakciji Pobjede, uglavnom sa nekim novim kritičkim osvrtom na aktuelnu društveno-političku situaciju, ili samo da bi ispričao vic, izrecitovao nove stihove, jer Bato je bio i jako dobar pjesnik, aforističar, pripovjedač. Uvijek otvoren i uvijek raspoložen za razgovor i kafanu koju je zvao svojom bogomoljom.
Povodom velikog jubileja – 65 godina njegovog bavljenja glumom – u intervjuu za Pobjedu 2014. godine govorio je o životu, društvu i profesiji.
- Kad bih birao, opet bih istim putem krenuo. A platio sam ga debelo – kazao je tom prilikom Dedivanović.
Posljednjih godina, kako je rekao, borio se protiv bolesti, ali i za Crnu Goru.
- To je amanet, koji sam sebi zadao. To radim perom, zborom i svim ostalim – rekao je Dedivanović.
GLUMAČKI NERV
Često je prepričavao anegdotu kako ga je profesor Minja Dedić odbio sa prijemnog ispita na glumačkoj akademiji, rekavši mu da je talentovan, ali da je, sa tadašnjih 25 godina, prestarao da bude školovani glumac.
- Onda su mi svi vapori panuli u vodu, a sad mu hvala, jer sam, ipak, dokazao da nije bio u pravu. I njemu i mojim pretpostavljenim, pa sam bez njegove škole nešto učinio. Imam taj glumački nerv. Mi Malisori, inače, imamo nerv za pozorište. Samo što ja nijesam umio da pjevam. Moji Malisori svi umiju da pjevaju. Ja sam umio da guslam, jer sam to kao dijete učio. Ja sam u Vojvodini učio. Prva moja uloga je „Stari mandarin“. To sam igrao u Zmajevoj školi i sad znam čitav tekst – kazao je Dedivanović.
Ispričao je da glad za glumom ostaje dok glumac može da diše.
- Drugo je što želimo, a pitanje je bi li to mogli i donijeti tako kvalitetno – kazao je Dedivanović.
Za ulogu Joksima, prema njegovim riječima, najzaslužniji je bio lektor Čedo Mikić. On je, kako je ispričao Dedivanović, napravio Joksima.
- Da nije njega bilo, ne bi Joksima bilo. Ne bi onakav bio. Zbog akcenta, zbog dužina, jer ja nijesam mogao da se uklopim u drobnjački akcenat. Trebalo je dosta vježbe. I prije toga, tj. za vrijeme kralja Nikole i za vrijeme nekog što će doći za 50 godina, uvijek će biti Joksima, u svakom sistemu. A takvima nas čini to što smo snishodljivi. Strah od vlasti. I onda trčimo kako bi nešto ućarili, kako da se dodvorimo i istaknemo. Ne možemo protiv toga. I to nam je jedna od boljih osobina – rekao je Dedivanović.
Poezijom je počeo da se bavi 1962. godine. Objavio je knjigu „Razgovor“.
- To je tinjalo u meni, dok nije počela ova smuta, a meni prekipjelo. Ja opučio i napisao – ispričao je Dedivanović.
LIJEP RASTANAK
Brojni umjetnici i poštovaoci Zefovog lika i djela juče su se od njega opraštali na društvenim mrežama. Reditelj Nikola Vukčević, u čijem novom filmu Bato igra jednu od uloga, napisao je na svom Fejsbuk profilu da će mu nedostajati Dedivanovićev humor, kroz simpatične psovke i autentične brzalice.
- Ljude koji su ga naljutili – duhovito je zvao 'pokojni'. Kad smo ljetos snimali, rekao je, ovo mi nije povratak glumi već lijep rastanak – zapisao je Vukčević.
Usud nam je što smo to što jesmo
Govoreći o međunacionalnim odnosima u Crnoj Gori, Zef Dedivanović je u ranijem intervjuu Pobjedi rekao da je nama usud što smo to što jesmo.
- Ne mogu promijeniti vjeru za tvoju ljubav, ni naciju. To sam što jesam. Nijesmo mi krivi za to. Nijesmo birali. Ime je tuđ teret. Vjera je tuđ teret. Mogao sam se roditi i kao Eskim ili Japanac. Panuo sam čelom u Zatrijebač i ja sam Zatrijebčanin, inače građanin svijeta. Danas su nikakvi odnosi među ljudima. Ne možeš od pogani. Ovi što sad barjače sa nacijama i vjerama, prave suludu stvar. Jesi li čovjek ili pogan, nema druge vjere – rekao je Dedivanović.
