Vasil Hadžimanov iza sebe ima sedam albuma, brojne koncerte i klupske svirke u zemlji, regionu, Evropi, Americi, sa svojom muzikom, u kojoj spaja balkanski etno sa džezom, fankom i rokom, stizao je “i do Japana”. Sada koncerata nema. I oni zakazani stalno se odlažu zbog korone.
Posljednjih pet mjeseci, kaže, nije imao nijedan javni nastup. Oglasi se povremeno da iznese svoje stavove o svemu onome što nas okružuje (“dužnost umjetnika je i da svojim glasom ukazuje na nepravde”) ili da, kao nedavno, potpiše pismo podrške ljekarima koji traže smjenu Kriznog štaba… I radi u studiju.
U međuvremenu mu je stigla “Anual Jazz Station Award”, nagrada za najboljeg svjetskog pijanistu na električnom klaviru, pa time počinjemo.
Time što ste dobili “Anual Jazz Station Award” upisali ste se uz imena kao što su Čik Korija, Ron Karter, Mark Kopland… Šta ta nagrada znači u svjetskim džezerskim krugovima i šta znači vama lično? Jeste li trenutno najbolji svjetski pijanista na električnom klaviru?
Nisam najbolji svjetski pijanista na električnom klaviru. Muzika nije takmičenje, tako da je nemoguće biti najbolji, ali sam dospio na prvo mjesto veoma važne liste muzičara na kojoj se nalaze neka od najvećih imena i predstavnika ovog žanra. VH Band se, na istoj listi, našao na drugoj poziciji najboljihfusiongrupa. Takođe valja napomenuti da su se na listama za svoje instrumente našli i naš basista Miroslav Tovirac, kao i perkusionista Boki Ivković. Veoma je važno shvatiti da je veoma teško doći na te pozicije ako uzmemo u obzir činjenicu da svi mi živimo u Beogradu. Cio naš region je poprilično isječen kada pričamo o mogućnosti da našu muziku prezentujemo van balkanskog regiona, tako da je ovaj uspjeh zaista važan i znači nam da nastavimo u istom pravcu.
Koncerti, pa čak i mali klupski nastupi, otkazuju se zbog koronavirusa. To muzičare, čini se, stavlja u prilično nezavidnu situaciju. Kako se vi snalazite, uspijevate li da svirate negdje? Čime se još bavite u vreme kada nema koncerata?
Pet mjeseci nijesam imao niti jedan javni nastup. To mi se nije desilo od 16. godine, od kad se profesionalno bavim muzikom. Dosta komponujem i sviram sam, ali naravno da mi veoma nedostaje muziciranje sa drugim muzičarima, ali i izvođenje te muzike pred publikom. Neizvjesnost tu najviše opterećuje jer niko ne zna koliko će sve ovo još da potraje.
Tokom izolacije ste radili u studiju, komponovali i kačili snimke na društvene mreže. Vidite li tu onlajn komunikaciju sa publikom kao nužno zlo ili kao budućnost, s obzirom na priče o “novoj normalnosti” kakva nas, prema najavama, čeka od jeseni?
Ja se iskreno nadam da to nije budućnost. Ponekad okačim neku muzičku igrariju, čisto da malo unesem nekih drugih vibracija u etar osim onih o koroni i učmaloj političkoj sceni Srbije, no mora se naglasiti da, iako je dužnost umjetnika da u ovakvim vremenima pomogne svojim radom, ali i svojim glasom kada ukazuje na nepravde u našem društvu, mora i to društvo da bude svjesno da umjetnik zarađuje i živi od tog svog rada i da, ako do toga dođe, bude spremno da plati kartu za taj eventualni nastup preko interneta, a ne da isključivo očekuje da im umjetnici nešto duguju, te da su dužni da ih razvesele i zabave isključivo besplatno.
Izjavili ste nedavno da “ovdje ne može da bude bolje, može da bude samo gore”. Kako vam izgleda postizborna Srbija?
Dok se ozbiljno stvari ne promijene u korjenu ne može biti bolje nikako. Svakodnevno smo svjedoci katastrofalnih grešaka koje nas bukvalno koštaju glave. Ljudi su odavno sveli svoje potrebe na puko preživljavanje. Umjetnost i kultura nisu ni tema. Ovo su jednostavno činjenice i svako ko to negira, ili direktno profitira od ovakvog sistema, ili je mentalno obolio.
Kako gledate na nedavne ulične proteste?
Potpuno opravdana i očekivana reakcija javnosti. Čudno je jedino što se nije desilo mnogo ranije. Ovog puta su protesti ugašeni različitim tehnikama koje tome služe. Čekamo sljedeću epizodu.
Svojevremeno ste podržavali PSG, ali ste ga napustili zbog odluke o izlasku na izbore. Gde vidite rešenje u političkom smislu?
Malo je teško vidjeti rješenje u ovoj kakofoniji fraza i lažnih ili iznevjerenih obećanja svih naših propalih političara koji se grčevito bore za svoje pozicije, što na vlasti što u opoziciji, ali početak rješenja jeste upravo u protestima. Niko neće doći da nas spasi ako se sami ne spasimo, odmah!
