Svi oni koji su se ikad pitali što se krije iza ustaljenih obrazaca življenja, koji imaju svoj transgeneracijski hod, svi oni, koji su ikad pokušali da dekodiraju svoju šifru na rođenju, njima je Breht odgovorio stržući iluziju udobnog dekora, lomeći sav onaj namještaj, u koji se udobno smjestila buržoazija, misleći da je napravila savršeni porodični otklon od nevolje, zvane život, od zvjeri u čovjeku.
Drama počinje iščekivanjem, obostranom varkom, na relaciji publika-scena i scena-publika. Prizor svadbe je spreman za konzumiranje, uloge su podijeljene. Orkestracija moći unaprijed definisanog rituala i nemoći likova da se bez kočnica opšteprihvaćenog morala nađu ogoljeni škripi, dovodeći u pitanje svaki sledeći trenutak, uprljan flekom vječnog vraćanja istog.
U toj sveopštoj bračnoj konzum varijanti gase se i posljednje stanice optimizma, nepovratno završavajući izgovorom tuđe krivice za sopstveno stradanje.
Scena Zetskog doma završila je horizontalnim rezom reditelja, pretvarajući je u klaustrofobični prostor karikaturalne nemoći da se dogodi nešto što bi izmaklo međusobnoj kontroli održanja savršene reprize života po arhetipskom modelu.
Likovi se krotko smještaju u već izlivene kalupe, kvareći jedni drugima savršenu pojavnost napuklinama sadržaja. Život se odvija u iščekivanju tuđeg suda i pripremi savršene obmane, dok se varka stalno usavršava.
U udobnosti laži kisjelo se smijemo, a grohotom razulareno uz ad hoc songove, tipične za brehtov teatar i uz karikaturalni ples na ivici agonije.
„Malograđanska svadba“ reditelja Damjana Pejanovića u savršenoj glumačkoj izvedbi nepogrješivo traži odgovor na brehtovsko pitanje: Što nakon slomljene iluzije.
